Zapravo bih ovaj komentar trebao podijeliti kao naš urednik – u nekoliko točaka ili detalja.
- Glava prva: Navijači Hajduka – prvi dio
Baš u mnogo navrata sam pisao o svojim povratcima s gostovanja, a jučer sam opet imao i previše vremena za kontemplaciju o svemu doživljenom na tom otprilike tisuću kilometara dugom putu.
Svaki put razmišljam o tom ogromnom broju likova koji nakon poraza koji bole u centru duše moraju voziti natrag, po ledom okovanim cestama, dok na cesti sreću samo one vozače kamiona koji preferiraju vožnju noću, one dežurne koji rade na održavanju cesta i posipaju ih solju, ili ponekog zalutalog povratnika sa skijanja.
Meni obično bude najlakše od cijelog društva u automobilu ili kombiju kojim se vraćamo, jer najčešće sam ja taj koji vozim, pa ne gledam u mobitel, nego uglavnom slušam glazbu, koncentriram se na vožnju i gubim se u nekim svojim mislima, dok oni luduju čitajući komentare ili izvještaje s utakmice sami sebi kopajući po onim ranama na duši.
A ima nas sve više. Jučer je, kažu, pao rekord stadiona u Puli, tek nešto manje od pet tisuća ljudi je bilo na stadionu, a neću pretjerati ako ustvrdim kako je barem tri tisuće njih bilo navijača Hajduka.
I strašna je ta činjenica, činjenica koja daje nadu, nadu da će sve to što se događa odgojiti jednu novu, bolju generaciju navijača koji će znati biti uz svoj klub, jer ove tri tisuće zaslužuju svaki naklon. Podrška kroz cijelu utakmicu, bez obzira na stanje na terenu, a iskazivanje nezadovoljstva naprosto briljantno – stihovima koji opet peku, bole, ali iskazuju ponos i ne vrijeđaju nikoga.
Lica igrača Hajduka kad su došli pred južnu tribinu nakon utakmice su rekla sve. Grupa od nekoliko tisuća luđaka, koju sam spomenuo u članku od subote, je doista najbolja grupa navijača na svijetu.
- Glava druga – Navijači Hajduka – drugi dio
Kako kod nas ništa ne može biti normalno, onda nije za čuditi se da te najbolje navijače na svijetu prati ogromna količina – najgorih. Kloaka društvenih mreža ih izbaci nakon svakog poraza, upogonjene mržnjom, jalom, još gorim novinarima koji iz nekih svojih sitnointeresnih koristi pišu na način da se od svake vijesti oko kluba radi senzacija i potres.
A isti su to tipovi koji su dizali euforiju i napadali neke od nas, koji smo (u debeloj manjini) još na početku sezone pisali kako Hajduk neće biti prvak i argumentirali to.
Isti likovi koji su po društvenim mrežama tekstove poput onog od subote proglašavali defetističkim sranjem, prodajom magle, a autore neprijateljem trenera, predsjednika ili samog kluba, od sinoć trenera proglašavaju debilom, predsjednika populističkim smećem, a klub, tvrde – treba ukinuti jer opet nećemo bit prvaci.
A prije tri dana su bili spremni zapalit svakoga tko spomene da Leko nije čarobnjak, da predsjednik nije genijalac koji će sve riješiti čarobnim štapićem, a da Hajduk možda i neće pobijediti sve do kraja i odjahati u suton s titulom u vitrini.
I sve to rade s nezamislivom ostrašćenošću, sve se kunući u ljubav prema Hajduku. Otprilike kao roditelj koji jedva čeka da mu dijete dobije lošu ocjenu u školi, pa da mu ljubav iskažu tako da ga namlate i kažu mu – ti si debil i nikad ništa od tebe.
Da, neki to kod nas još uvijek doživljavaju kao ljubav. A dobra je stvar da rastom količine ove ekipe iz druge glave, raste količina onih iz prve. Iz dišpeta. Iz ljubavi.
- Glava treća – Strategija
Da se mene pita, trener Hajduka bi još uvijek bio Joan Carillo. Ne zato što smatram da je bio najbolji trener od Špace Poklepovića, za kojeg smatram da je trebao bit trener Hajduka tamo od sredine osamdesetih, pa do prije desetak godina, nego zato što smatram da nije ni bolji ni gori od većine ostalih koji su na klupu došli nakon njega.
Ja ne znam koji je trener najbolji, kao što ne znam koji je smjer najbolji jamac uspjeha. Ne zna nitko sa sigurnošću, sport se sastoji od previše varijabli. Ono što znam je da stalno mijenjanje smjera nikako ne može donijeti rezultat.
Ivan Leko je pristupio vođenju momčadi onako kako to najčešće rade Hajdukovci kad se dohvate Hajduka, u bilo kojem segmentu. Zanemare sve što je bilo prije njih i kreću ispočetka.
A to tako ne ide, posebno ne preko noći.
Ako itko misli da je Ivan Leko prvi koji želi da Hajduk igra napadački s puno pressinga, onda je doista naivan. Posebno ako to misli sam Ivan Leko.
Hajduk je uložio puno u momčad zadnjih godina. Puno. Ovo više nije kanta za nabijanje kakve smo znali gledati i momčad je koja je objektivno kvalitetnija od svih osim Dinamove u zemlji.
Rezultati momčadi to i pokazuju.
Ukoliko u Hajduku žele biti prvaci mora se – biti bolji od Dinama i riješiti problem ponižavanja Hajduka od strane nogometnih dužnosnika, prvenstveno sudaca. Prvi problem je kratkoročno poprilično teško riješiti, drugi možda još i teže,
U svakom slučaju, ne može se tu momčad tek tako kriviti za određene stvari. Ona je ipak slagana s nekom logikom i malo tko može reći da momčad nije izbalansirana. Osim ako netko ne smatra da je kvaliteta Marka Livaje koja odskače taj disbalans. A puno se o tome piše. A ljudi ne shvaćaju da je Marko Livaja mana s neba za ovaj klub, jer njegovo igranje za Hajduk je potpuni eksces, on tu kvalitetom uopće ne spada. Igra tu samo zato jer je to on.
I gotovo je nemoguće sa zadanim financijskim parametrima kakve Hajduk ima dovesti mu tri ili četiri suigrača s njegove razine. Osim ako Perišić, Pašalić ili netko sličan ne dobije sindrom KKL… (Krovinović / Kalinić / Livaja)
A ono što je još važnije, ta momčad je doista slagana po nekakvoj strategiji. Je li ta strategija takva da Hajduk igra visoki pressing? Pa zapravo i jest. Za to treba puno rada, pripreme, uigravanja i usvajanja mehanizama.
I sve su to momci usvajali zadnjih godinu i kusur, u nekakvom kontinuitetu tri trenera koji su imali slične zamisli. Pokušavali su i oni, posebno Valdas Dambrauskas ukomponirati u dijelovima igre taj sustav s tri stopera, pa je Hajduk često u napadačkoj formaciji stajao tako da jedan bek ostaje kao treći stoper, a jedan odlazi na poziciju krila, ali se u obrambenoj formaciji ipak uglavnom vraćalo na klasičan sustav.
Postoje za to dobri razlozi. Bez obzira što doista formacija momčadi nije najvažnija stvar na svijetu – nije baš ni nevažna, dapače.
Posebno u smislu usvajanja mehanizama i uigravanja. A to nas dovodi do sljedeće točke…
- Glava četvrta – Igra
Za pressing obično postoje okidači, usmjerava se protivnika u određene zone gdje ga se pokušava pritisnuti i oduzeti mu loptu istodobno se prebacujući u napadačku formaciju koja će momčad staviti u dominantni položaj.
Od kad je Ivan Leko preuzeo momčad, dojam je da su igrači Hajduka shvatili nakanu trenera na način da okidač bude – “balun je kod njih“. Uvjeren sam da to nije bila nakana, ali često besmisleno iskakanje igrača prema lopti koja ostavlja ogromne prostore ponekad ostavlja takav dojam.
Ivan Leko je u isto doba pokušao promijeniti i sustav i formaciju. A to je i za kvalitetnije momčadi od ove vrlo težak zadatak, pri čemu uopće ne mislim da je ova momčad nekvalitetna, posebno u hrvatskim okvirima – dapače.
Treba li Leko ustrajati na promjeni sustava – apsolutno. Hajduk mora igrati s puno pressinga i mora biti direktan i okomit, sa što manje zadržavanja lopte i što više dodavanja iz prve.
Treba li ustrajati na promjeni formacije? Nisam siguran, dapače – uvjeren sam da ne smije, barem dok ne dobije dovoljno vremena i dovoljno drugačijeg kadra da to može uigrati.
Hajduk je prije pola godine, u prvom kolu igrao na istom mjestu protiv istog protivnika. U prvih 11 je jučer igralo sedam igrača koji su započeli utakmicu koju je Hajduk tada dobio 2-0. Igralo ih je ukupno 9 istih, novi su u prvih 11 jučer bili samo Sentić, kao vratar koji ima najmanji utjecaj na izvedbu momčadi u smislu igre i Prpić. Dakle, dvojica iz akademije, koji bi po logici stvari trebali biti uklopljeni u sustav.
I tu utakmicu je Hajduk igrao poprilično loše i neuvjerljivo, ali je na koncu pobijedio, zbog dovoljno stabilnosti u igri u kojoj je isplivala veća kvaliteta njegovih igrača u odnosu na Istrine.
Jučer je Istra bila puno stabilnija od Hajduka, izdržala je Hajdukovu dominaciju koja je stigla kao posljedica kvalitete njegovih igrača, a onda polako preuzela konce i dopustila da ispliva kvaliteta njenih igrača.
Sam Leko je rekao – cilj je trenera da sakrije mane i omogući iskazivanje kvalitete kod pojedinog igrača.
- Glava peta – Ivane, molim te nemoj biti Igor
Da se razumijemo, ponovit ću još jednom – Igor Tudor je najbolji hrvatski trener. U nekom drugom svijetu, u kojem bi Hajduk bio drugačiji i bogatiji klub i u kojem bi Igor Tudor ostavio sve po strani i bavio se samo terenom, vjerojatno bi to bio sretan spoj.
U ovom svijetu, u dva navrata to nije išlo.
Ivan Leko je učinio neke navlaš iste greške kao njegov prijatelj i prethodnik. Pokušava igrati u sustavu koji preferira, a uz formaciju koju forsira i koja od igrača traži da svi znaju puno i svi trče puno – uglavnom na vidjelo izlaze njihove mane.
Emir Sahiti na desnom boku? Loša ideja, baš kao i Jakoliš ili Tahiraj na istom mjestu. Kalik na visokoj osmici u ovom sustavu? Hm… Grgić kao usamljeni zadnji vezni samo zbog toga što je motoričniji od Nejašm.. pardon, Fossatija? Loša ideja, jer Fossati, bez obzira na sve mane – puno bolje čita igru i to mu je prirodna pozicija.
Igra sa tri stopera od kojih se očekuje izgradnja, a dva od tri su Borevković i Simić? Jako loša ideja. Prpić to može, ali ima 18 godina i da sve padne na njegova leđa nije normalno očekivati, posebno što su ga igrači Istre itekako zatvarali.
Da su tri stopera Elez, Awaziem i Erlić, onda možemo razgovarati, a i onda je upitno s obzirom na ostatak kadra.
I nije uopće sporno da je Leko pogriješio. Niti je to veliki problem. Pitanje je samo što će učiniti sutra.
Ako će ustrajati na ovim idejama, neće na dobro. Naići će na otpor navijača, igrači će gubiti vjeru, a na koncu će netko morati otići. A ako ode Leko, morati će otići i sportski direktor, najvjerojatnije i predsjednik, dosta je bilo lutanja.
Rekao je na predstavljanju da nije tvrdoglav tip i da najviše voli pobjede, te da uvijek ima plan B.
Uzdamo se u to.
Jer kao što smo napisali u subotu – nikad nije problem u samom problemu, već u reakciji na problem.
