Često sam pisao o tome kako u načelu ne radim svoj posao na dan utakmice, jer bez obzira što sam šest dana u tjednu novinar, onog dana kad igra Hajduk, tog dana u tjednu želim živjeti svoj život i biti ono što jesam.
I na utakmici, prije i poslije nje sam obični navijač Hajduka – sa svojim veseljima, nadama, vjerovanjima, strahovima, razočarenjima, tugama i ispadima bijesa.
I kad bih takav, emotivan, pokušao raditi svoj posao, teško da bi ispalo dobro.
Dopustim si ja na tribini vrijeđati suce najpogrdnijim imenima, protivničke igrače i trenere, a ponekad, rijetko, ali ipak – svoju porciju dobiju i naši igrači, ako procijenim da ne daju sve od sebe.
A jučer sam iz sveg glasa poželio vikati svašta Ivanu Leki još na samom početku utakmice. Naime, dok smo se zagrijavali u bazi prije odlaska na stadion i kad su izašli sastavi, raspravljali smo u kojoj će formaciji istrčati Hajduk, nominalno su u prvih jedanaest, uz vratara bila dva stopera, dva beka, četiri vezna, jedan napadač i Livaja.
I iako su svi u toj tvrdoj hajdučkoj bazi odmah rekli – ma ovo ti je 3-5-2, Melnjak će igrat stopera, ja sam uvjeravao da Leko nije tvrdoglav i da će shvatiti da ne može tako i da će izać sa četiri nazad, da će možda u napadu izlazit s tri nazad, kao Dambrauskas, ali da će se branit sa četvoricom jer to je odlično funkcioniralo tada – i skoro sam ih uspio zarazit svojom vjerom.
Nažalost, Ivan Leko je ostao tvrdoglav. Rezultat je poznat.
Odmah da se razumijemo, nemam problem da trener Hajduka igra u bilo kojem sustavu, ako smatra da će to donijeti napredak. Spreman sam dati Ivanu Leki dvije godine da igra ovako, možemo dvije godine, što se mene tiče – biti i sedmi na tablici, ako će nakon te dvije Hajduk izgledati i igrati onako kako on to tvrdi da može i hoće.
Problem je što mu većina hajdučke javnosti, a prvenstveno ljudi koji vode Hajduk – to neće dopustiti.
Prije nego što nastavim o tome, moram secirati jednu drugu činjenicu. Ivan Leko je nešto što drugi novinari vole nazivati – Hajdukovom legendom. Ja mislim da nije. Ja smatram da je trener Hajduka uvijek samo trener Hajduka, ma kako se zvao i važno je samo kakve rezultate ima – a pritom ne mislim samo na bodovni učinak, da se razumijemo. Popust na tom mjestu nije imao ni Bajdo Vukas, a njega čak ni ja, alergičan i na samo spominjanje legendi ne mogu ne nazvati legendom.
Ivan Leko je u ovih mjesec dana pokazao da i nije baš toliko pažljivo pratio Hajduka zadnjih godina. Dojam je nakon ova tri kola da Ivan Leko slabije poznaje momčad Hajduka od trenera protivničkih klubova.
I nije to strašno, čak je i logično, s obzirom da je to vrijeme proveo u dalekoj Kini. To ne umanjuje njegovo znanje kao trenera. Ali to znanje treba znati pretočiti u izvedbu momčadi.
I ponekad treba pokazati – pazite sad koju ću riječ upotrijebiti – poniznost.
Poniznost i poštovanje za ono što je netko radio dvije godine. Jer ova momčad se gradi dvije godine. I baš kao što je i sam Ivan Leko poentirao na sinoćnjoj press konferenciji – ta momčad je bila uvjerljivo druga i pobjeđivala sve redom.
E pa kad je već to tako, onda se svoje ideje treba implementirati s mjerom, ponizno i poštujući postulate koje je netko postavljao dvije godine.
A druga stvar gdje je Ivan Leko pokazao nepoznavanje Hajduka – ono kad je na istom mjestu sinoć, a što su prenijeli svi mediji – rekao kako je dobra vijest činjenica što ne može gore od ovog.
O, dragi Ivane, kako samo duboko, duboko griješiš.
Ta rečenica je na Poljudu izgovorena valjda bezbroj puta. S punim uvjerenjem. Ne može gore. Dotakli smo dno.
A onda netko pokuca iz podruma i kaže – alooo, tu smo, dođite… I Hajduk pohrli nizbrdo.
Da se vratimo na meritum stvari – svaki trener zaslužuje vrijeme da provede svoje ideje u djelo, tako i Ivan Leko. Što ne znači da ga treba nekritično puštati da radi što hoće i kako hoće.
Zato postoji hijerarhija.
Klub vodi uprava, a o sportskom segmentu odlučuje sportski direktor sa suradnicima.
I oni su valjda pri izboru trenera razgovarali o tome što će se događati i kakve su mu namjere.
Ukoliko su oni shvatili da su dvije godine išli u krivom smjeru i da im treba potpuni zaokret, drugačiji igrači, drugačiji sustav, onda ok. Onda cijela akademija mijenja sustav igre, onda se mijenja sve i idemo ispočetka.
I svaki navijač to može podržati – na koncu i moja logika je bila – ok, drugi smo, to i jest neki plafon i domet kojeg trenutno imamo, za više nam treba novi vjetar.
Moj problem je što imam dojam da se dogodilo nešto sasvim drugo, i ne mogu to dovoljno naglasiti – sve što pišem je isključivo moj dojam, najčešće se nadam da imam krivi dojam, ali to i jest problem s dojmovima – ne ovise o činjenicama. A činjenicama u Hajduku javnost ima premalo pristupa, ali to je poseban problem o kojem danas neću.
Naime, dojma sam da se u Hajduku odluke još uvijek ponekad donesu bez valjane analize, na osnovu nekih meni nerazumljivih narativa i fiksacije na osvajanje titule.
Imam osjećaj da se već godinama ponavljan narativ koji ne može imati manje smisla nego što ima – “ako ne osvojimo titulu, mi smo neuspješni“ glavna fiksacija i misao vodilja svih koji vode klub.
Ja osobno smatram da Lukša Jakobušić nije razina kvalitete koju bismo željeli na čelu Hajduka. Ono što me umiruje jest činjenica da znam da on navlaš to isto misli o sebi. Istodobno, svjestan sam činjenice da je Lukša Jakobušić najvjerojatnije najbolje ili jedno od najboljih dostupnih rješenja na tom ključnom mjestu u zadnje dvije godine.
Isto vrijedi za puno igrača u Hajduku. Isto vrijedi i za trenere.
Ono čega svi moraju biti svjesni jest da rade u klubu koji užasno puno znači ogromnom broju ljudi. I da zbog te činjenice imaju ogromnu odgovornost prema svojem poslu, moraju ga, jednostavno ga moraju raditi na najbolji mogući način.
Način koji će donijeti dobro klubu, ne njima. Do your job.
S poštovanjem za ono što je bilo prije njih, i s velikom odgovornošću za ono što će biti nakon njih.
…
p.s. za kraj jedna osobna digresija.
U Puli sam primijetio kako Ivan Leko ne dolazi s momčadi pozdraviti navijače.
Naravno, mnogo navijača će stati na njegovu stranu i reći – to je patetika, što se on ima uvlačit navijačima. I apsolutno nemam problem da on tako funkcionira, njegova stvar.
Ali baš zato što je odrastao u Hajduku, što “poznaje mentalitet“, baš nakon poraza i baš kad osjeti da će igrači istrpjeti uvrede – kao sinoć – baš tada je njegova dužnost kao trenera, ponavljam – dužnost – izaći pred navijače, stati ispred svojih igrača i zaštititi ih.
Preuzeti krivnju za poraz, čak i ako je on sam ne vidi, za razliku od većine navijača.
…
p.p.s. druga osobna digresija
Isprika Franu Joviću. Nekoliko puta sam u prošlosti napisao da je on najnetalentiraniji i najnekvalitetniji hrvatski nogometni sudac. Za ovog koji je jučer sudio, Fran Jović je inkarnacija Pierluigia Colline i Markusa Merka u jednoj osobi.
Na stranu komedija oko dosuđivanja penala, za koje uvijek tvrdim da su najmanji problem, iako nije da nisu – kriterij, odnosno nepostojanje istog, nepoznavanje pravila, neosjećanje igre, to je kod ovog tipa koji je jučer opet sudio Hajduku – za ne povjerovati.
Dosolovno, dovedite nam suce ciparske druge lige ili uzbekistanske treće, bit ćemo mirniji svi skupa.