Hajduk za četiri dana igra posljednju utakmicu godine na Poljudu. Prijateljska je to utakmica, ili pripremna, kako vam već drago to nazvati, a sama utakmica neminovno prolazi ispod radara zbog onoga što okupira gotovo sve u zemlji trenutno.
A dolazi Schalke 04, taman četvrt stoljeća od onog što mi malo stariji pamtimo kao jednu od najboljih atmosfera na Poljudu ikad, a nije da ih je bilo malo takvih.
Zanimljivo je pogledati kako poluprazno izgleda stadion na toj utakmici, a nemojmo smetnuti s uma da je samo dvije godine prije toga Hajduk bio četvrtfinalist Lige prvaka, i osvojio dvostruku krunu. Hajduk jest izgubio u prvoj utakmici 2-0, ali ako se recimo usporedi s ovogodišnjom usporedivom utakmicom, jasna je razlika. I napredak.
Hajduk je odlučio ovu utakmicu u petak pokloniti isključivo svojim članovima i pretplatnicima, a očekuje se i nešto gostujućih navijača, njemački ultrasi su gotovo unisono odlučili bojkotirati katarski ples petrodolara.
Bilo bi lijepo da stadion bude ispunjen barem kao prije 25 godina, iako je teško to očekivati s obzirom da se Hajdukovi navijači teško pale na utakmice bez rezultatskog značaja.
Nije ni Hajduk pomogao odlukom da pretplatnici moraju kupiti ulaznicu, makar i s 50% popusta, već godinama pišem da je besmisleno prodavati godišnju ulaznicu koja ne vrijedi za sve utakmice, ali to je sasvim druga i već prožvakana tema.
Kolega Piksi je prije nekoliko dana, taman na vrijeme objavio članak o Juranovićevom poučku, a ja ću danas nadopuniti onim što sam primijetio nakon što je valjda i zadnjem skeptiku pokazao da je igrač za najjače momčadi.
Neću biti jedan od onih koji će sad naknadno pričati da je prepoznao Josipa Juranovića, jer ja sam ga samo branio od raznih napada po mrežama iz razloga što sam vidio koliko srce ima i koliko rada ulaže u svoj posao, samo ću primijetiti kako je medijski narativ različit za Juru u odnosu na neke druge igrače.
Naime, Josipa Juranovića je Hajduk, točnije Goran Vučević doveo – iz trećeligaša Dubrave. Kao veznjaka.
Nakon toga je neko vrijeme igrao na raznim pozicijama, a nakon što je par puta odigrao beka, što mu u tom trenutku nije bilo baš najdraže na svijetu – Mario Branco i Marijan Pušnik su uvjeravali sve oko sebe, to čak i javno izgovorili pred širokim auditorijem – kako će Josip Juranović, ako ga uvjere da prihvati njihov plan – biti reprezentativni desni bek.
I sad svi pričaju o čudu iz Dubrave, a Hajduk se spominje samo u svjetlu činjenice da je iz njega otišao za male pare i da su navijači sumnjali u njega. I da, kažu kako je – iz Dubrave završio u Hajduku. Kao da se sam tamo pojavio nekom teleportacijom ili čistom slučajnošću.
A zamislimo da je situacija drugačija.
Da je momak s Mejaša recimo završio u Dinamu, pa otišao negdje vani i postao reprezentativac. Iako je to teško zamisliti, Dinamovi puleni obično prvo postanu reprezentativci, pa se prodaju vani, ali to je druga i već prožvakana tema.
Nije uopće teško zamisliti da bismo čitali o tome kako je Hajduk propustio vidjeti talenta u svojem dvorištu i da je Dinamo pokazao kako se to radi.
U svakom slučaju, pozdrav našem bivšem kapetanu i želja da bude još jači i još brži, sve što mu se događa je apsolutno sam zaslužio, osim toga da mu likovi koji nemaju veze s njim ni sa zdravim razumom prekrajaju biografiju.
