Odmah ću u glavu, da ne bi neki pametnjaković izvlačio neke priče iz davnine – hrpa Hajdukovih čelnika u prošlosti je radila svakakve gluposti, neki su završili na optuženičkoj klupi, neki nažalost, nikad nisu, ali svima im je zajednička jedna stvar – zadnjih desetak godina im je pristup Hajdukovim strukturama zapriječen.
Povod za ovaj članak su otkrića Nacionala oko Ferenca Sakalja kojeg je Orbanov neslužbeni namjesnik za Slavoniju, Lőrinc Mészáros postavio za predsjednika NK Osijek, a zagrebački tjednik je objavio snimku kako ovaj broji ogromnu svotu novaca u gotovini u društvu nogometnog menadžera iz rodne mu Srbije. Više možete pročitati ovdje.
Donedavni čelnik Dinama, za kojeg još nije utvrđeno koliko utječe na procese u toj perjanici hrvatskog sporta kako tepaju Hajdukovom jedinom rivalu – je u bijegu od hrvatskog pravosuđa koje ga je pravomoćno osudilo (i njegovog brata također, inače najtrofejnijeg trenera u povijesti tog kluba) na višegodišnju robiju, a protiv njega se vodi još (barem) jedan postupak.
Čovjek koji je spasio Rijeku, talijanski biznismen Gabriele Volpi navodno izbjegava dolazak u maticu zemlju, jer ga se istražuje zbog utaje poreza, a njegov nasljednik, Damir Mišković je jedan od onih koji su dobar dio uspjeha vezali uz suradnju s istim tim osuđenim Mamićem.
I sad ide poanta onoga što želim reći.
Lukša Jakobušić, Marin Brbić, Jasmin Huljaj i Ivan Kos mi na milijun načina možda nisu dragi ili mi mogu dizat živce zbog svojih nesposobnosti ili zabluda.
I mogu svašta zamisliti, ali zamisliti predsjednika Hajduka da radi takve malverzacije je u ovo novije doba doista teško. Jer, eto, ta ulica je pomela pred svojim pragom. A sad otkupljuje dionice, gospodski.
Ali pokušajmo ipak zamisliti što bi se dogodilo da izađe snimka kako Lukša Jakobušić broji desetke ili stotine tisuća eura u kešu za stolom s nekim nogometnim menadžerom – koliko bi dugo nakon toga ostao na mjestu predsjednika?
Ne moramo ništa posebno ni zamišljati, jer Ivan Kos je, po vlastitim riječima napravio samo nešto što se kosilo s moralnim standardima u klubu – dakle ništa nezakonito, ili čak neuobičajeno za nogometne strukture, ali u roku od nekoliko dana dobio je poruku – “nismo mi takav klub predsjedniče“.
I nije to sve skupa uopće jednostavno, jer nije tu problem samo zemlja u kojoj Hajduk djeluje, a koja je premrežena korupcijom, nego je riječ o nogometu, koji je na svjetskoj razini vjerojatno jedna od najkorumpiranijih djelatnosti u kojem je porijeklo novca ili moralni kompas – vrijednost koja ima važnost otprilike poput važnosti pravilne ishrane žutorepe tune za život ptica pjevica u Sibiru.
Ali eto, Hajduk je takav klub.
I možda će biti drugi i ove godine u prvenstvu, možda neće ni osvojiti kup, ali koji god bio na tablici – cilj je da Hrvatska barem pokuša očistiti okruženje od korupcije, da barem sport ili barem taj nogomet pusti iz kandža politike – a onda bi i sve ostale klubove čekao put kojeg je Hajduk već prošao.
I koliko god naivno bilo vjerovati da će se tako nešto dogoditi, to je jedino što nam preostaje.
