Na pisanje današnjeg osvrta me ponukao prilog kolege i prezimenjaka Stipe za sinoćnji Dnevnik Nove TV, na temu previranja u Dinamu.
I je, već smo sami sebi dosadni što toliko uopće pridajemo pažnje cijeloj toj borbi za Mordor, ali eto, svako malo se dogodi nešto što nam da za pravo napisati – jesmo li vam rekli?
A ovaj put je riječ o mailu koji je netko iz nekog klana poslao nekome iz nekog drugog ili istog klana, sasvim svejedno, a kolega Stipe Antonijević je došao do sadržaja istog i objavio ga.
Naime, u tom mailu piše i ovo:
”Ustrajete li kršenjem statuta na putu podjela i nelegalnosti, uzimate na sebe golemu krivnju za sav prljavi veš o kojem se šuška, a sada može izaći u javnost: sve nepotizme, fiktivna plaćanja i izmišljena radna mjesta, kupovanje utjecanja i podmićivanje klupskim novcem, prijetnje i ucjene te blaćenja na mrežama. Pokaže li se to istinitim, onda Dinamo više ne postoji. Postoji samo interesna grupacija koja nije imala dovoljno pameti da zadrži ruke duboko u pekmezu, već se razotkrila zapackavši sve oko sebe, zaboravivši pritom da tegla ima dno, a onog koji ju je punio više nema”.
Ovo treba pročitati više puta. Akrobacija kojom se pokušava aludirati da postoje, kao, neki lopovi, ali da se o njima samo šuška, ali ako se pokaže istinitim… A onda se spominje i pekmez, ruke duboko u njemu, ali i onaj koji je punio tegle pekmezom, a kojeg više nema…
Briljantno, nema što.
Ali ono što mi je još više privuklo pažnju je najveći strah prosječnog Dinamovoh funkcionera.
Naime, pita se autor nešto kasnije – “Što ostaje od svetinje ako Dinamo postane Hajduk?”
I tu sam se, moram priznati – razgalio – i shvatio koliko je Hajduk velik.
Ej, pa njihov najveći strah je da će – postati Hajduk. Ima li išta ljepše od toga?
Dakle likovi kojima je cijeli život prožet umakanjem ruku u pekmeze, koji su navikli da je netko drugi puni, tipovi kojima je normalno biti dio koruptivne hobotnice se užasavaju opasnosti da sve to nestane i da treba početi zarađivati pošteno za život i da tegle treba puniti sam, a pekmez mazati na kruh, bez da se rukama melja po tegli.
I da, doista, što će ostati od bilo čega ako sve postane kao Hajduk?
Srećom za te tipove, a na žalost hrvatskih građana neće se to dogoditi, sustav je izgrađen za likove koji meljaju rukama po pekmezu.
Na koncu, neće se dogoditi, jer hrvatski građani više vole te likove koji uništavaju pekmez od onih koji ga izrađuju.
Možda iz navike, a možda i zato jer su previše puta pročitali kako ne valja misliti svojom glavom. Za svoje dobro.
