Nada. Ona dama koja se bavi najstarijim zanatom, pa uvijek naplati uslugu unaprijed, a Hajdukovcima je nikad ne isporuči. To je nešto što znamo iz predugog iskustva, i čovjek bi rekao da smo već naučili lekciju, ali nekako na svakom novom hajdučkom početku ta nada pobijedi iskustvo.
Prve vijesti s Poljuda se već raspredaju u legende i slušamo o nikad jačim treninzima, čitamo o igračima koji su se spremili za pripreme, spominju se igrači o kojima bi i puno bogatiji klubovi od Hajduka mogli samo sanjati, sve je spremno za našu uobičajenu “euforiju”.
I ne da mi se još jednom pojašnjavati da to uopće nije nikakva euforija, već stalno stanje svijesti u hajdučkoj familiji, gdje nikad ništa nije normalno, već potencirano na entu u svakom smjeru, samo mogu reći da je stanje na Poljudu zapravo – uobičajeno.
Da, došao je novi trener, veliko ime koje ulijeva povjerenje barem u onom smislu da možemo biti uvjereni kako kompromisa neće biti. Došao je i novi sportski direktor, novi predsjednik, o kojima bi bilo besmisleno išta pričati prije nego su uopće ozbiljno i zagrijali svoje fotelje, ali i sve te novosti su u Hajduku isto zapravo već uobičajena stvar.
Ono što je ključno će se dogoditi za koji tjedan ili mjesec, kad se dogode lomovi koji su svakom promjenom neminovni, a pitanje će biti hoće li reakcija javnosti i – što je puno važnije – samog kluba, biti drugačija nego što smo navikli.
A taj lom može biti neki neposluh u svlačionici, može biti niz lošijih rezultata, može biti neka kadrovska odluka u poslovnom segmentu kluba koja će dovesti do nekog bojkota ili medijske histerije. Ili sve to skupa odjednom, kako to već kod nas po Murphyjevom zakonu obično bude.
Po tko zna koji put ću ponoviti, svi mi koji se nazivamo Hajdukovcima smo dio problema, a samim time i dio rješenja. Naša reakcija je jedino što možemo promijeniti. Da, umorni smo od svega, izgubili smo povjerenje u svašta, ali vrijeme je da se ne vodimo emocijama, da pokušamo nadu pretvoriti u očekivanje, a onda i samo iskustvo kao takvo – promijeniti. Ili barem početi mijenjati.
Hoćemo li? Naravno da nećemo. Histerizirat ćemo kod svake promjene, svaki poraz doživljavati kao ultimativnu tragediju, ali evo za početak barem očekujmo (nemojmo se nadati – očekujmo) da će oni koji donose odluke u klubu uspjeti odluke donositi vođeni isključivo razumom, potpuno ignorirajući medijsku i javnu histeriju koja će se neminovno dogoditi.
Kako sve zvuči pametnije kad se kaže na latinskom, okončat ću tako; dum spiro spero.