Juniori Hajduka danas igraju utakmicu polufinala UEFA Youth League protiv Milana. I sve je poludilo. Količina ljudi koja je otišla prema Ženevi je poprilično nenormalna za jedno juniorsko natjecanje. Ali kad je Hajduk u pitanju – ništa ne može biti normalno.
Ono što bi trebalo biti normalno je da Hajduk kapitalizira očito dobar rad svoje akademije.
Naime, bez obzira hoće li momci Marijana Budimira danas rasturiti Milan, ispasti na penale ili izgubiti pet razlike – uspjeh ove generacije je već enorman, a pritom uopće ne mislim na dostignuto evropsko polufinale već na činjenicu da su trojica momaka koji su započeli sezonu kao dio te momčadi već standardni prvotimci.
Već to je veliki uspjeh akademije samo po sebi, jer kad bi iz svake generacije trojica tako mladih igrača izlazili dovoljno kvalitetni da budu dio prve momčadi, ne bi bilo nikakvog straha za klub. A činjenica jest da ima tu još štofa i da je dojam da su barem još dvojica ili trojica sasvim blizu.
Ono što im klub mora omogućiti jest da dobiju tu šansu, u što normalnijim uvjetima, ma koliko to izgledalo kao nemoguća misija u klubu poput Hajduka.
A nije to uopće jednostavan posao, čak niti u klubovima u kojima dres nije tako težak kao ovaj bijeli, jer postoje situacije u kojima je jednostavno teško razviti igrača. Evo, naprimjer, koliko bi neki napadač iz juniora morao biti dobar da istisne iz momčadi Marka Livaju, shvaćate poantu?
Otišao sam preširoko i možda preduboko u ovom trenutku. Zapravo sam htio pisati o onome što je spomenuo naš urednik ranije, o tome da sam ljubomoran na sve one koji su sad u Ženevi ili negdje na putu prema istoj, htio sam pisati o tome da sam nekidan, kad sam imao prigodu razgovarati s Matom Antunovićem i Jerom Vrcićem po prvi put, a s Marijanom Budimirom još jednom u nizu shvatio kako je to doista Hajduk kakav bi morao biti.
I nije to ona floskula – naša dica, naši domaći treneri iz bazena koji razumiju mentalitet – nego je riječ o treneru koji pokazuje da zna posao i da – što je najvažnije – zna kako igračima prenijeti ono što želi od njih.
I baš kao što Hajduk mora imati jasan plan što će s tim mladim igračima i kome će i zašto dati prigodu da se razvija uz mentore u prvoj momčadi, kome će dati prigodu negdje drugdje, a kome će zahvaliti – mora imati još jasniji što s tim blagom od trenera, jer nije tu riječ samo o Marijanu Budimiru, riječ je o sustavu koji očito funkcionira.
Puno je važnije da dio ovih momaka dogodine pobijedi Rijeku na Rujevici i donese bodove iz Mordora, nego hoće li danas pobijediti Milan. A još je važnije da zajedno s kolegama iz prve momčadi i dogodine pokažu taj pobjednički gard i gen neodustajanja koji pokazuju u svojoj generaciji.
A koji im je netko usadio vrlo kvalitetno očito. I ne, još jednom ponavljam, nema to veze s mentalitetom niti s činjenicom da su oni mudonje, riječ je o jasnom planu kojeg slijede, i kojeg se drže i kad stvari ne idu kako su zamišljene, taj plan i znanje što učiniti u kojem trenutku je ono što razlikuje igrače i momčadi međusobno, ne to gdje je tko rođen i kakav mu je mentalitet.
I najveća pobjeda Hajduka će biti kad u svakom segmentu kluba, s naglaskom na prvu momčad bude jasno tko što kad i zašto radi.
