Piše jučer Slaven Alfirević u nekad slobodnoj Slobodnoj svoje priče iz davnina koje su nekad čak i zanimljive i poučne, barem dok se drži davnina – o slučajevima mladih Hajdukovih vratara kojima se u ranoj mladosti nije vjerovalo, nego se dovodilo iskusne i provjerene čuvare mreže, dok su oni morali čekati svoj red.
I čitamo tako o slučaju Ivana Katalinića, koji je kao mlad čak javno govorio kako mu se sa dvadeset i dvije godine ne vjeruje, jer dovela je osovina Kirigin – Burazin iskusnog Rizaha Matu Meškovića – pa čak i razmišlja o odlasku u Dinamo ili tako nešto.
Pa onda slučaj u narednoj dekadi, kad je red kao zapeta puška čekao mladi Ivan Pudar, a tadašnja uprava dovela još jednu legendu kluba – Zorana Simovića.
A u zaključku teksta, koji je i napisan radi situacije mladog Tonija Silića, koji će čekati red i stasati uz reprezentativnog golmana u najboljim godinama, naš (ne)popularni Alfi piše – “…grop (u duši) Tonija Silića Hajduk treba presjeći… I pustiti ga…”
Da se razumijemo, svatko na ovom svijetu ima mišljenje, baš kao što i svatko ima analni otvor, ali vrlo je važno provjeravati na osnovu čega se mišljenja iznose i treba ih analizirati i provjeravati, baš kao i analne otvore na kolonoskopijama, posebno kad čovjek dođe u neke ozbiljnije godine, kažu medicinski stručnjaci.
Pa hajmo mi vidjeti kako je završila priča s Katalinićem i Pudarom…
Ivan Katalinić je za Hajduk upisao 259 nastupa ukupno, a 152 u službenim natjecanjima i pritom je osvojio tri titule prvaka i četiri kupa. Nakon toga je napravio i impresivnu trenersku karijeru u svojem klubu, ali i kao pomoćnik u reprezentaciji Hrvatske.
Ivan Pudar je upisao 289 nastupa za klub (185 službenih), nije imao sreće (barem po mojem sjećanju) osvojiti ništa osim kupa 1984.-e, u sezoni u kojoj je bio rezerva spomenutom Simoviću i nastupio je u tek dvije prvenstvene utakmice navedene sezone. Nakon igračke karijere je bio i trener Hajduka, ali u tom dijelu, nažalost, nije bio ni sjena svojem brkatijem prethodniku.
Ono što njih dvojicu povezuje, osim preko pola tisuće nastupa za Hajduk jest činjenica da ih Slaven Alfirević i ostali “bardovi” uredno, redovno i gotovo u svakoj prigodi tituliraju – legendama Hajduka.
Riječ je to koja se poprilično izlizala od kad legendama ljudi koji se lažno predstavljaju novinarima nazivaju bilo kojeg bivšeg igrača Hajduka koji je spreman nabacit se blatom po svojem bivšem klubu (a vrlo je simptomatično kako to bacanje blata pomiješanog s pljuvačkom nekako uvijek počne baš kad postanu bivši igrači, treneri ili funkcioneri), pa makar imali i sedamnaest nastupa za klub.
Ipak, bez obzira što sam samo u zadnjih par godina saznao da su legende Hajduka tipovi poput (neka se nitko ne uvrijedi, ali ajmo se uozbiljit malo s pojmom “legenda”) Darka Jozinovića, Tonća Kukoča ili Jeana Kouassija – čak i Ivanu Pudaru, a posebno njegovom imenjaku i prethodniku Kataliniću je doista teško osporiti status velikih i bitnih igrača u povijesti kluba.
E sad mene muči ta logička pogreška – ako su Katalinić i Pudar u ranim dvadesetima čekali prigodu na klupi pored Meškovića i Simovića, a onda napravili dovoljno impresivne karijere da bi danas bili legende, zašto bi naši bardovi Siliću namijenili drugačiji put?
Da se razumijemo, i ja sam osoba sa splitskim mentalitetom, kampanilističkim i ma koliko se borio protiv tog instinkta naravno da bih ja i u tim godinama navijao za našu dicu ispred iskusnih furešta, ali i Mate Mešković i Zoran Simović su.. Pa – legende Hajduka, zar ne?
Netko tko vodi klub donosi te teške odluke, i bez obzira što bi i meni osobno bilo draže da je netko odlučio da Toni Silić može već sad preuzeti jedinicu, nemam razloga tu svoju želju pretpostaviti znanju ljudi koji su stručni i na koncu poprilično plaćeni da donose takve teške odluke.
A povijest nas, nasuprot onome što nas uvjeravaju – pokazuje da nije uopće loše da vratari stasaju uz iskusnije od sebe.
I ja se mogu samo nadati da će i Ivica Ivušić postati jednako važan u povijesti kluba poput Mate ili Simketa, a da će Toni Silić imati karijeru kao Kate ili barem Pudar (kojeg ja osobno smatram najboljim golmanom kojeg sam ikad gledao na vratima Hajduka).
Sad, bi li možda mladom Siliću bilo dobro potražiti neku kvalitetnu posudbi gdje će imati zajamčeno mjesto u prvoj postavi – možda. Ali srećom, ima ljudi koji su plaćeni da o tome misle i odlučuju, samo je važno da i Toni Silić i ljudi koji o tome odlučuju uzmu u obzir (i) primjere koje je iz povijesti izvukao umirovljeni bard nekad slobodne “Slobodne”.
Samo da zaključe suprotno od njega.
p.s. pri nabrajanju igračkih uspjeha zaboravio sam spomenuti da Katalinić ima trinaest nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, a Ivan Pudar jedan, ali zato u kolekciji ima broncu s Olimpijskih igara.
