Za početak malo pojašnjenje, naime dobio sam puno upita o činjenici da izostaju ove moje redovne kolumne, ali moram razočarati zabrinute – nisam odustao od njih, samo sam zbog privatnih razloga bio spriječen pisati ih onako kako smatram da moram. Mogao sam štancati članke bez da im se posvetim svim srcem, ali to bi bio truli kompromis kojem na Trafici nema mjesta.
U moju apstinenciju od pisanja se uklopila i činjenica da je novi predsjednik imenovan prije mjesec dana, pa eto, dobio je mjesec dana mira, barem od mene.
I prošlo je to relativno mirno, nikakvih važnih vijesti nismo dobili iz kluba, odrađuje se konac sezone kako se već odrađuje, o tome zapravo i nema puno smisla pisati, a ostaje nam nada da se mjesec dana traže rješenja za probleme koje klub evidentno ima.
A već ponedjeljak, prvi radni dan nakon što sezona i službeno završi je doslovno krajnji rok da se rješenja i predstave. Svaki dan nakon ponedjeljka u kojem se ne zna tko će u narednoj sezoni voditi koji sektor u Hajduku je gubitak vremena. Nepotreban i nedopustiv gubitak vremena.
Vrijeme je da saznamo tko će biti taj novi član Uprave, vrijeme je da saznamo tko će biti sportski direktor, tko trener, ali i tko će, i što je puno važnije – kako će voditi svaki onaj mali, nevidljivi i naizgled nevažan segment u klubu.
Recimo, moje je skromno mišljenje da nam treba sportski direktor koji će biti puno bolji od Mindaugasa Nikoličiusa, a to neće biti lako pronaći, A pritom o tom trenutno vrlo nepopularnom Litavcu imam nepopularno mišljenje, naime smatram da je najbolji (i najuspješniji) SD Hajduka u dugo vremena.
Smatram i da odnos Hajduka prema javnosti treba stubokom promijeniti, smatram da se klub treba potpuno otvoriti prema javnosti i medijima, smatram da od igrača treba prestati raditi svete krave koji nemaju nikakvih obaveza osim trenirati, igrati i primati plaću.
Smatram i da se tom otvorenošću i dostupnošću kluba za medije može lakše kontrolirati negativne napise, jer se tek kad si otvoren i dostupan nekoga može i kazniti ako je zlonamjeran u pisanju.
Smatram i dalje da nam treba puno veća transparentnost u poslovanju, ne samo na onoj deklarativnoj razini – lijepo je imati dvije skupštine godišnje, lijepo je imati godišnji izvještaj javno dostupan, ali nikad neću prihvatiti da se klub koji se diči narodnim modelom i obranjenim javnim dobrom ne može odreći nogometne omerte po kojoj su ugovori poslovna tajna.
Nadam se, baš se iskreno nadam da je Ivan Bilić promjena koja treba Hajduku, da će biti osoba koja će graditi sustav na način da bude samoodrživ i samoobnovljiv, da neće graditi svoj kult ličnosti, nego će promovirati ljude oko sebe, na samom početku je ostavio takav dojam i iskreno se nadam da će tako i biti, iako mi iskustvo kaže da je ta nada najčešće kao ona noćna dama koja kasnije naplati svoje.
Nada mora pobijediti iskustvo, jer sve drugo je čista predaja, koja u slučaju Hajduka jednostavno – ne dolazi u obzir.
E da, za kraj – da ne bi ostalo nezabilježeno – još par detalja…
Nadam se da će prestati javno iživljavanje s imenom Marka Livaje, koji je uz sve svoje mane i dalje najzaslužniji za činjenicu da smo danas svjetlosnim godinama ispred onog gdje smo bili samo prije tri godine. Ujedno se nadam i da će Marko Livaja ove godine za dišpet svima spremit se fizički kao nikad u životu i odradit sezonu karijere.
I nadam se da će Ivan Perišić biti onaj koji će ga u cijeloj toj sezoni bez prestanka gurati naprijed, da bude još bolji nego je i sam znao da može biti, te da će zajedno ući u legendu, inače će ostati samo crtica u povijesti, fusnota u leksikonu Hajduka, kao još jedan koji se samo pojavio u dresu kluba u kojeg se kune.
S polustoljetnim iskustvom kojeg imam još uvijek se nadam i vjerujem da postoje ljudi koji će odabrati ljubav i odjebat konje vrane.
I nadam se i vjerujem da će Ivan Bilić imati muda nagraditi zaslužne a stati na crtu onima koji rade štetu klubu, bilo da su dio kluba (sic!) ili da su oni koji klubu zapinju nogu iz vanjskih sustava.
Vrime je za novu sezonu i vrime je za nove nade.
