Ponekad je stvarno naporno biti novinar koji bi htio pratiti Hajduka bez uskličnika, senzacija, paljenja interneta i inih medijskih pomagala ispalih ravno iz Orwellove 1984.-e. Dok sam u utorak ujutro čekao svoj red za razgovor s trenerom, koji sam dočekao nakon Stipe, svog prezimenjaka s televizije – nevino sam sjedio i pio kavu, jeo tost i čitao knjigu deset metara od stražnjeg ulaza u hotel Park, u lokalu naziva Devil.
Čak je i naslovna fotografija članka od srijede napravljena iz štekata tog lokala koji se zgodno reklamira kao rajsko utočište, nasuprot vražjem imenu.
Uglavnom, taj zaključni članak s Bleda sam zaključio sljedećim rečenicama:
“Što očekivati dalje?
Pa vjerojatno nastavak medijske histerije, koja će koristiti svaku krivo naglašenu riječ bilo koga od aktera, na koju ne možemo utjecati (ok, mi ovdje možemo, tako da pokazujemo da se s trenerom može pričati o nogometnoj igri, baš kao što se sa svakim može razgovarati o onome što je u djelokrugu osobe s kojom pričate), ali možemo utjecati na svoju reakciju na isto.
I ne preuzimati tu histeriju, jer upravo to je ono što oni žele.”
Istoga dana kad sam ja to napisao, krenula je histerija o izbijenim zubima, ucjenama, prijavama, pa medijsko onaniranje po cijelom slučaju, iako je samo reporter Germanijaka, Jurica Radić bio na Bledu kad je ekipa koja je sve to skupa isprovocirala dojavila priču slovenskim medijskim pregaocima, i samo je on imao iole suvislu informaciju. Svi ostali su iz druge ruke lupetali i donosili više ili manje suvisle zaključke, ali sve garnirano uglavnom histeričnim naslovima.
I bez obzira na sve, cilj je postignut. Kako god priča završila, a završit će u ropotarnici besmislenih medijskih ciklusa zajedno s hrpom glupih i lažno iskonstruiranih priča u Hajdukovoj novijoj povijesti, jer riječ je o potpuno nebitnom događaju u kojem su mediji još jednom iskorišteni za neku zaradu, indirektno na Hajduku, a direktno na svima onima koji uživaju u tom senzacionalističkom ekshibicionizmu.
Ali svaki put kad ove godine netko od igrača Hajduka pogriješi na terenu, svaki put kad rezultat ne bude po želji navijača, spomenut će se te pripreme i “noćarenje” i štajaznam šta sve ne.
Na svakim pripremama jedna se večer odvaja za druženje, modernim i poniženim hrvatskim jezikom nazvano team building, a taj ponedjeljak navečer je bio idealan, nakon utakmice i za jutro zakazanim treningom u teretani.
I nakon večere, igrači su se ostali družiti u lokalu za koji sam ja čak mislio da spada u hotelski kompleks, jer nalazi se doslovno 15 metara od ulaza u hotel. I ništa sporno u svemu tome nema, a najmanje je sporno zajedništvo koje momčad mora pokazati kad se osjeća ugroženo. To je valjda i esencija tog vražjeg team buildinga?
U sve to skupa se uklopila i (po meni katastrofalna) odluka kluba da vrati komentare na društvenim mrežama. Ljudi društvene mreže poprilično krivo koriste i razumiju, pa je priča o nekoj demokratizaciji i forumu, što je samo prozirni pokrivač koji neuspješno prekriva kloaku frustracija i negativnih emocija koje hrpa anonimnih likova iskrcava u sekciji komentara – poprilično prozirna i opet isprovocirana konstantnim medijskim ponavljanjem.
Ne, ukidanje komentara nije nedemokratski čin, to je čin higijene u modernim vremenima, ali neka o tome brinu oni koji su za to plaćeni. A bilo bi lijepo da odluke počnu donositi bez da na njih utječu mediji i komentari na društvenim mrežama. I bilo bi lijepo da svisci motaju čokolade, kad smo kod lijepih stvari.
Danas je, kao što u naslovu piše – petak. Konac radnog tjedna. Ljubo Pavasović Visković je najavio da će Goran Vučević biti imenovan ovog tjedna. Riječima kolege Petranovića s Dalmatinskog – Di je zapelo?
U nadi da će se stvari početi rješavati, jer sad je stvarno već vrijeme da se krene s uređivanjem rostera, još jednom poziv svim Hajdukovcima – pazite što klikate. I pazite što pišete po društvenim mrežama. I upitajte se – zašto i za koga uopće pišete?
