Ne, nije ovo još jedan tekst o tome mora li Hajduk odlučivat o tome tko će biti prvak ako već neće on. Odmah na početku, dužan sam samom sebi napisati da duboko nisam suglasan s člankom kojeg je napisao naš čitatelj Kleme jučer iz više razloga; kao prvo jer ne želim niti razmišljati o tome hoće li Hajduk ikad igdje raditi išta osim pokušavati pobijediti, a drugo, zato što smatram da je obračun s Gattusom potpuno promašena tema, jer Talijan je na koncu ispao samo oruđe u rukama onih koji od početka imaju samo jednu agendu.
I sad je puno jasnije zašto je imao toliku podršku novinara u press salonu kojeg je jučer onako bezobrazno preuzeo, ali to je sve skupa ionako samo posljedica svega onog što se o Klubu i oko njega događa već godinama.
A događa se sustav pokušaja i promašaja, ali na onoj dječjoj razini gdje pokušamo sa sivom bojom, pa kad ne uspije zbog nekoliko detalja i zbog toga što je siva bila malo pretamna, umjesto da se primijeni svjetlija nijansa sive – krene se s kričavo ružičastom, jer je valjda dovoljno različita od one sive.
Pa kad ni to ne uspije, počne se zazivati ona stara dobra siva, pa se krene prema crnoj, jer sjećamo se otprilike da je bilo nešto s time treba li biti tamnija ili svjetlija, ali nismo baš sigurni.
Pa smo tako imali nadzornike koji su se miješali u sve i sva. Pa smo ih makli i doveli one koji se neće miješati u išta. Pa smo imali predsjednika koji mora kontrolirati detalje od visine trave na pomoćnom terenu, boje zidova u uredima do toga tko će biti trener, a tko lijevi bek. Pa smo ga makli i doveli onog koji se nikome neće miješati u išta, neka ljudi rade svoj posao…
I tako dalje i tako bliže.
A u međuvremenu, kao konstantu imamo medijsku, javnu, svjetsku halabuku svih onih koji na svaku pogrešku viču “MODEL, MODEL, MODEL”.
I u toj orkestriranoj kakofoniji, čak i oni koji sve to skupa promišljaju na najpošteniji mogući način nekako iz godine u godinu počinju sumnjati u ispravnost modela.
A veliki, ogromni Silvije Strahimir Kranjčević je odavno napisao ove antologijske stihove koje sam već jednom, a možda i više puta citirao:
“I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!”
Jedna od najvećih laži i neistina (a nije da ih nedostaje) koje spominju lažovi i prevaranti kojima je pošteni Hajduk trn u oku jest ona da se sve mijenja, samo je model neupitan. Pa majkumu, od kad je krenuo ovaj “model”, doslovno se svaki put nešto unutar sustava biranja i kandidiranja modificiralo i mijenjalo. Kako stvari stoje (nemam nikakve insajderske informacije, samo iz onoga što se javno komunicira zbrajam dva i dva i donosim zaključke) – mijenjat će se i ovaj put.
Ako griješim, ispričavam se, ali najava da će se za NO kandidirati Josip Skoko mi govori da se nešto mijenja, jer po važećim pravilima, on ne bi mogao biti kandidat. Uglavnom, otišao sam u ovu predugu digresiju, a to nije ono čime se želim baviti, demokratski procesi su uvijek dobra stvar, čak i kad imaju loše rezultate, omogućavaju da se stvar rješava s više demokracije u budućnosti.
A što se rezultata modela tiče, potrebno je napisati i poneku istinu, nasuprot lažima koje se ponavljaju sa svih strana. Ovaj model nije zamišljen ni implementiran zato jer Hajduk dugo nije bio prvak, pa se odlučilo pokušati s njim da bi se redovno igralo Ligu Prvaka i tuklo Reala i Bayerna srijedom.
Ovaj model je implementiran jer je Hajduk od svojih bivših djelatnika, svojih vlastitih legendi kojima su ga uvijek puna usta – opljačkan i uništen, uz blagoslov politike, i to baš iste one koja ga i danas onemogućava da ispuni svoj puni potencijal, dopuštajući javno privatno partnerstvo u nogometnom Mordoru u kojem je zarada pojedinaca važnija od sporta.
Hajduk je bio pred bankrotom, pred stečajem, pred gašenjem. Ponovimo, uništili su ga oni kojima su ga sad puna usta.
Nakon 14 godina ovog modela, Hajduk je, ma koliko vas smeća i neznalice pokušavali uvjeriti u suprotno – financijski stabilan. Može bez ikakvog problema podnijeti čak i predsjednike i nadzornike koji troše više nego su zaradili, nekoliko godina u nizu.
Da pojasnim: Hajduk od svojih vlastitih prihoda zarađuje toliko da bi bez da proda jednog jedinog igrača ikad – bio drugi najbogatiji klub u državi. A da je država iole normalna i da ne dopušta da nogomet bude leglo korupcije, bio bi i najbogatiji, ali to je druga tema. (iako zapravo nije)
Ono gdje se pojavljuje problem jesmo mi sami, koji počinjemo, pod pritiskom lajavih govana koji se predstavljaju kao legende i pokvarenih i korumpiranih medija koji se predstavljaju kao novinari u sve to skupa sumnjati. Pa hvatamo vlastiti rep i pokušavamo potrošiti još više ne bi li – dohvatili titulu. Koju su nam vezali za rep i kojom nam mašu kao onom mrkvom ispred magarca. Da bi je uvijek, ali baš uvijek sakrili da slučajno ne bismo napravili nemoguće i uhvatili vlastiti rep.
I danima već slušamo i čitamo te gluposti, međusobno se glođemo oko toga treba li Hajduk pustiti Rijeci ili ne, glođemo se oko modela, svađamo se međusobno, a oni su se odavno sve dogovorili između sebe i gledaju nas kako se svaki put, ali baš svaki put, nepogrešivo onog trenutka kad se makne mrkva – počnemo loviti međusobno.
Ponovit ću ono iz zadnjeg članka – laškajte malo svi skupa. Hajduku ne treba još jedan reset ni potpuni zaokret. Hajduku treba fine tuning.
Hajduku trebaju ljudi koji će se boriti za njegov interes uvijek i svugdje, ljudi koji će znati s onih 25 milijuna eura koje Klub zaradi baratati barem jednako dobro kao oni neki koji igraju evropska natjecanja i s dvostruko manje. Da, preduvjet za to je normalan sustav natjecanja kod kuće, ali i za to se može i mora boriti, zar ne?
A mi svi skupa, ponovit ću – moramo prestati tražiti neprijatelje među sobom, jer imamo ih i na izvoz van svojih redova.
Da pojasnim – to što se ja duboko ne slažem s Klemom, ne znači da mislim da ga treba proglasit neprijateljem. To što sam ja debeo i volim pivo puno više nego pelinkovac, ne znači da bi me danas netko trebao proglasiti mrziteljem svega hajdučkog zato jer samo mršavi ljubitelji pelina imaju pravo navijat za Hajduk. To što će danas netko jebat mater Gattusu, a netko drugi mu pljeskati još jače nego cijele sezone, ne znači da se ta dvojica trebaju potuć danas.
Jer ako se mi nećemo boriti za svog Hajduka nego međusobno, tko će?
Ovi grabežljivci, koji su od osam Hajdukovih milijuna uzeli sebi šest? Zamislite koliko bi uzeli od onih 25-6 koje Hajduk sad zarađuje…
Shvatite već jednom, gotovo sve legende, gotovo svi novinari, gotovo svi koji se javljaju na ovu temu imaju samo jedan interes. Lovu. A samo vi koji sanjate poštenog Hajduka i koji želite u miru na utakmice vikendom – vi jedini imate Hajdukov interes na srcu.
I ne vrijeđajte jedni druge, dovoljno je ovih prvih koji su uvreda zdravom razumu samim svojim postojanjem. I viška.
