Hajduk će danas dočekati Istru na svojem uobičajeno popunjenom stadionu, s uvijek istim mentalitetom, odnosno točnije rečeno – mentalitetima.
Lijepo je to ekipa s HDTV-a lani uobličila s onim videom u kojem su raščlanili različite tipove Hajdukovih navijača, ali oni su se, logično, držali arhetipova pretplatnika, ljudi koji su redoviti na Poljudu.
Nisu se bavili onim što je moj mentor iz mladosti nazivao krumpirovom zlaticom, ljetnom pojavom koja okupira hrvatsku obalu, a i Poljud, s tim da se poljudska sorta tog nametnika pojavljuje često i u zimskim danima, kad se igraju neke veće utakmice.
Bude sad ljeti i puno turista, onih koji će danas kupovati ulaznice, iako i među njima ima puno onih koji ih nabave i ranije, jer je u njihovom (najčešće skandinavskom ili germanskom) mentalitetu potpuno logično da se učlaniš u klub kojeg želiš gledati, ali oni u načelu nikad nisu problem, ako i ne doprinose baš podršci momčadi, barem ne ometaju, dapače.
Uglavnom, krumpirova zlatica (KZ) okupira određeni postotak tribina, opali selfie, sjedne na tuđe mjesto, grinta jer je piva astronomski skupa, cijela četiri eura za pola litre, a ni ćevapčići im nisu baš začinjeni kako treba, ali uzbuđeni su, jer uplatili su na kladionici pravo navijački tiket uloživši 20 eura na Hajdukov hendikep.
Kad Hajduk ne dođe do tog željenog dobitka u prvih dvadeset, deset, a ponekad i sedam minuta, načisto popizde.
I onda krene.
Mi domoroci, opet ovisno o osobnosti u koju spadamo u onom videu HDTV-a, na to reagiramo različito. Neki ignoriraju, neki se nerviraju, neki se premještaju po tribini da se sklone od KZ, neki im i zaprijete, a zna to i eskalirati u šamaranje.
Moje društvo oko mene najčešće okrene na klasično splitsko podjebavanje, ponekad im se pridružimo, palimo ih još jače, dok ne shvate da smo doveli stvar do apsurda negdje obično kad kolega do mene kaže da ovog Livaju treba poklonit Dinamu, jer šta će on igrat balun s onom kosom, šta se ne ošiša i jebale ga tetovaže…. Onda se često oni pomaknu, jer zaključe da smo mi potpuni luđaci.
Što u načelu i jesmo.
I nema tu rješenja, jednostavno se moramo naviknuti na suživot s tim likovima, koji su produkt ovog tužnog društva u kojem se sve što valja pokušava svesti na najniži zajednički nazivnik, društva u kojem samo sila i pokvarenost imaju opće poštovanje, u kojem je u se na se i podase jedini prihvatljiv način razmišljanja.
Društva u kojem su svi pametni i svi znaju što bi trebalo, ali nikad neće ni prstom maknuti da se to i učini. Društvo koje će grintati na komunalne službe jer nikako da uklone onaj kauč koji su izbacili u park kad su kupili novi. Društvo koje će grintati što se prodalo Uremovića za siću dok sjedi na Poljudu u dresu kupljenom na pazaru, ili po novome – na Temuu, ili kako se to već kaže.
Društvo koje će popušiti svaki narativ likova kojima ništa javno nije sveto, koji su spremni iskoristiti bilo što i uništiti bilo što samo da zarade neku lovu. Društvu koje gleda HRT, čita Jutarnji, Slobodnu, Večernji i Sportske.
Razdužio sam besmisleno i otišao možda i predaleko, a samo sam htio objavit ovaj sveti video iz Sućurja, koji tako lijepo opisuje osjećaje poljudskih domorodaca u ljetnom periodu.
