Znam da će mi mnogi zamjeriti i opet me proglasiti kmečavcem koji prosipa patetiku oko banalnih stvari kao što je nogomet, ali ovo ionako nije članak, a ni portal za njih, nego za one patetične idealiste koji svijet oko sebe gledaju onakvim kakav jest svojim bistrim očima.
Moderni nogomet je sranje bez emocije, plastični artikal za eutanazirane potrošače koji nekritički gutaju sve što im se servira, pa ispred tv ekrana piju pivo i jedu čips u dresu nekog kluba koji im je prodao najbolju marketinšku priču.
A nogomet kakav mi pokušavamo živjeti je nešto što izumire i koji se u zapadnom svijetu za kojim oduvijek kaskamo već prebacio na niželigaške, često baš amaterske terene.
Igrao je Hajduk jučer protiv jednog takvog plastičnog, ili preciznije – keramičkog kluba, koji je tako prihvatljiv ogavnim, samo profitom pogonjenim nogometnim vladarima koji bi da svi njihovi potrošači budu na svojem mjestu, i gledaju ono što im se servira.
A s druge strane smo bili mi, nogometni navijači.
I zajebana je to skupina, nije ju lako ni razumjeti, još teže ih je voljeti, a ono osnovno je – ne može ih se kontrolirati.A ja ću vam otvoreno reći da ih usprkos svemu tome – volim.
A ne žele nas, čak ni kad smo zapravo savršeno mirni kao jučer, čak ni kad prihvatimo njihova odvratno licemjerna pravila po kojima mi ne smijemo imati bubnjeve, a na tribini do nas lutke u žutom bubnjaju bez problema.
Ne žele nas i nikad nas neće željeti, jer smo svoji i bistrooki, jer nama ne mogu prodati plastiku, pošto živimo za snove.A snovi najviše vrijede dok se ne ostvare.
Za konac, riječ ili dvije o Hajduku, tj onome što ga čeka.
Čeka ga Lokomotiva, taj hrvatski nogometni Frankenstein koji se odmetnuo od svog tvorca, ali je na terenu jedna respektabilna momčad.
I to je Hajdukova utakmica sezone.
Potpuno sam ozbiljan, ne pilam naopako, Hajduk će u nedjelju morati dokazati sam sebi da je spreman za ovu sezonu.I svaku drugu nedjelju ili subotu nakon toga.
A mi ćemo i dalje sanjati, ma što bude.
