Od urednika sam dobio zadatak napisati završni komentar drugog kruga izbora za splitskog gradonačelnika, pa sam nekoliko sati pregledavao sučeljavanja Zorana Đogaša i Ivice Puljka koja su se zaredala zadnjih dana.
S Ivicom Puljkom se Vice Mihanović rugao kao doktorom za svemir, Zorana Đogaša zovu doktorom za spavanje, a moram priznati da sam se dok sam gledao ta sučeljavanja poprilično borio sa snom, ali ne zato što sam ih pregledavao kasno navečer i u cik zore.
Iako je sve to ličilo na uspavanku, to nipošto ne znači da je dr. Đogaš pobijedio u tim sučeljavanjima, ta uspavanka definitivno ide na ruku uvjerljivom pobjedniku prvog kruga, iako može kriti i zamku u vidu opuštanja njegovih glasača, koji bi mogli promisliti kako je sve već gotovo.
Izbori u Hrvatskoj, ili barem praćenje istih je poprilično amerikanizirano, televizijska praćenja uživo, mišljenja p.r. stručnjaka koji filozofiraju o narativima u kampanji, a stvar je, posebno u Splitu ipak poprilično jednostavnija.
Malo što se u gradu poput Splita može sakriti, gotovo svatko tko živi u gradu do bilo koga od šestero ljudi koji će se naći na glasačkim listićima u nedjelju može doći preko zajedničkog poznanika, i to je zapravo puno važnije od tema koje se umjetno nameću kroz sučeljavanja ili naizgled efektne objave ili press konferencije.
Ivica Puljak je osoba za koju se afere jednostavno ne lijepe, njegov drugi dogradonačelnik, Antonio Kuzmanić je osoba koja ima fenomenalnu sposobnost biti nevidljiv i nenametljiv, a onaj na kojeg se koncentriralo gro napada iz suprotnog tabora, Bojan Ivošević, i koji je doista sklon ispasti slonom u staklarni, barem kad je pristup javnosti u pitanju – zapravo se pokazao kao najjača karika Ivice Puljka.
Naime, vjerojatno najefektniji moment kampanje se dogodio baš u momentu kad je na jednom od sučeljavanja postavljeno pitanje o imovinskoj kartici kandidata, pa je mladi Ivošević jednostavno odgovorio kako ne posjeduje ništa osim jedne simbolične dionice Hajduka, a nije ni iskoristio pravo koje ga po zakonu pripada, da pola godine nakon odlaska s dužnosničkog mjesta prima plaću od građana.
I u tom grmu leži zec, to je ogroman eksces u hrvatskoj politici i to je ono što su Splićani na koncu prepoznali. Postoje sposobni političari, postoje simpatični, postoje duhoviti, ali doista je rijetkost na razini ekscesa da među hrvatskim političarima postoji netko tko osim svoje plaće – nema ništa. Ili barem ne pokušava steći.
Daleko od toga da su ostalih pet ičim pokazali da su nepošteni, Zoran Đogaš je imao samo tu nezgodnu aferu s varoškom terasom, ali na koncu zapravo moramo biti zadovoljni što biramo barem između kandidata koji se znaju pristojno izražavati i da budem potpuno direktan – kojih se nećemo sramiti kad preuzmu funkcije za koje su se kandidirali.
Zoran Đogaš, kao pristojni i umiveni kandidat ima teret kandidature ispred HDZ-a, stranke koja je personifikacija upravljanja državom već duže vrijeme, a podršku je dobio od stranačke centrale koja upravlja državom, a koja je istodobno baš u ovom trenutku opterećena popriličnim brojem ozbiljnih afera prema kojima one koje su se pokušale natovariti Puljkovom timu djeluju kao ubod komarca naspram biblijskoj najezdi skakavaca.
Prognozirati išta osim pobjede Ivice Puljka i njegovog tima u nedjelju bi bilo nevjerojatno smiono, na granici s ludošću, ali ipak treba ostaviti jedno ali.
Jer, da se poslužim narativom Zorana Đogaša – lopta je okrugla i danas svi igraju nogomet.
