Nakon bolovanja vrijeme je za nove zanimljivosti, koje se zbog dobrog drugog poluvremena mogu ipak malo mirnijeg srca i ruke pisati.
Prva zanimljivost je da će Gattuso očigledno defanzivnije kretati protiv svih ekipa. Jer i jučer protiv Varaždina se krenulo dosta povučeno, više u srednjem bloku nego u visokom presingu, a u više situacija se pokazalo kako Hajduk napada s tri igrača protivnički kazneni prostor. Zbog svega toga nogomet je prvi dio bio poprilično negledljiv, ako ste bili neutralni promatrač nije bilo lako i oku ugodno.
Druga je stvar da se očigledno forsira Pukštasa na desetki, koliko god se kroz vrijeme sad već iskristaliziralo da ga to mjesto škopi. Čini se kako je i njemu narasla nervoza zbog toga, to bi objasnilo loše i prgavo prvo poluvrijeme jučer. A nisam nikakav trener, nemam nikave licence niti išta, ali moram kazati da mi je nejasno kako u situaciji kad su na terenu Pukštas, Krovinović i Rakitić na pivote ne idu Raketa i Puki, a Krov na desetku. Tu je najbolje iskorištavanje potencijala igrača, a naprijed se dobija Krovinovića koji je ipak igrač s ponajboljim osjećajem za presing u klubu.
Treće je da ne može Anthony Kalik biti katica za sve. Jasno mi je da trener njega voli zbog njegovog zalaganja na treningu i bespoštedne borbe na terenu, ali jednostavno ne može biti zakrpa za svaku poziciju, nepravedno je to prema našem Australcu. Na kraju se to svede na najosnovniju stvar – Kalik nije krilo. A iako ne možeš ništa garantirati u nogometu, kladio bih se da jednu od dvije njegove velike prilike koje mu je kreirao Ivan Rakitić pravo krilo bi zabilo. Čak i ako je lošiji igrač generalno od Kalika. A na kraju je i gol u Hajdukovu mrežu pao jer je uspavano najprije bilo desno krilo, da bi u nastavku akcije i lijevo zaboravilo ispratiti svog igrača.
Četvrta zanimljivost je zapravo samo klasično isticane Rakitića, kakve čovjek lopte dijeli to je jedan vid poezije, isplati se platiti ulaznicu i samo kako bi se gledalo te poteze. Ona dubinska visoka lopta prema Kaliku u šestoj minuti nešto je što jako malo igrača danas uopće može napraviti.
Peta stvar je da je Hajduk ulaskom Trajkovskog i dizanjem Krovinovića u drugom dijelu prodisao, čak bih kazao kako se možda po prvi put vidio benefit napornih priprema, ekipa je jednostavno izgledala fizičke moćnije od protivnika. Naizgled je to bio i rizik, jer micanjem Krovinovića s mjesta osigurača ispred obrane se oslonilo na ipak vremešnog Rakitića da će pokriti potencijalne polukontre. No, stvar je da je Hajduk u konačnici mnogo kvalitetniji sastav od Varaždina te uopće nisu dopustili protivniku da lovi na širokom prostoru halfove i zadnjeg veznog, jednostavno se lopta preselila na polovicu gostiju. Neki će reći da je pomalo i plod slučajnosti izjednačujući pogodak, ali to je glupost. Krovinović je u nekoliko navrata dolazio u poziciju da relativno mirno može pucati s dvadesetak metara, Varaždin je upao u krilo golmanu pod pritiskom te je tu bio krater slobodnog prostora. Jednom je taj šut jednostavno morao proći do mreže.
Šesto je da se ključna stvar za potpuni preokret dogodila ipak slučajno. Ozljeda Moufija, nepostojanje desnog beka na klupi, i na to mjesto ulazi Hrgović, mali 20-godišnjak, ofenzivni lijevi bek. Na to gosti nisu bili spremni, geometrija obrane na njihovom boku se iz temelja promijenila s prodornim bekom invertirane noge i gotovo da je samo bilo pitanje minute kad će se s te strane kreirati gol u mreži Varaždina. Od kadetskih dana Hrgović ima izgrađen centaršut na vrhunskoj razini, jedan takav je pogodio Livaju i puni preokret je tu. Pohvalimo i reakciju Hajdukovog asa, odmah je pokazivao na mladog beka nakon gola, podizao mu je samopouzdanje da nastavi s takvim igrama.
Sedma zanimljivost je da se Hajduk nakon pola sata pune dominacije u drugom dijelu ponovno zatvorio. Vjerojatno djelomično i pod utjecajem psihologije igrača, a djelomično i pod trenerskom inicijativom. Kad krilo, koliko god slabo odigralo, mijenjate bekom, koliko god bek bio ofenzivan, svim se igračima i na podsvjesnoj razini poručuje da se ide na branjenje rezultata. I koliko god to na kraju bilo isplatljivo, kidanju živaca unatoč, ostaje onaj navijački zanos da se može misliti kako su Varaždinci bili spremni za primiti još koji komad, samo da se nastavilo igrati napadački.
Osma stvar je da moram dodatno zakukati zbog Hajduka i odnosa s javnosti. Ponajprije moram pojasniti kako njurganje prema PR-u kluba se ne odnosi na djevojke i momke iz samog odjela, koji krvavo rade, među najpristojnijim su ljudima na svijetu i nerijetko uspjevaju od govna napraviti pitu. No, strateške stvari i nisu njihov posao, a i ne trude se uključiti ih u to, koliko se da vidjeti. Strateška razina je na kraju predsjednik, na njemu je da uspostavi dobar sustav korporativnih komunikacija, a ne da daje nejasne intervjue kojima hrani zle ljude, kao i da ne šalje sportskog direktora u “medij” koji živi od granatiranja po Hajduku. Pa da i treneru kažu da ne može tek tako izajvljivati da će se Žaper vratiti kad njemu izraste brada djeda božićnjaka, ili da će mu bez obzira na rezultat i sve jednu od tri utakmice braniti Kalinić (prerazličiti su tipovi golmana on i Lučić da ih možeš tek tako matematički mijenjati). Vrh kluba se mora malo komunikacijski sabrati, o čemu i Dvanaesti piše jutros.
Deveta zanimljivost koja se ne smije preskočiti da smo još jednom svjedočili “efikasnosti” domaćih sudaca. Bez velikih preseravanja, gol Varaždina je morao biti poništen zbog prekršaja nad Kalinićem, jednostavno je odgurivanje golmana u njegovom petercu prekršaj, pao gol iza toga ili ne. Nakon toga smo svjedočili i discipliniranju Hajdukovih igrača i postavljanju kritierija. U manje od tri minute Pukštas dobiva žuti za ruku u glavu, a Varaždinovi igrači ne dobivaju za istu stvar na Sahitiju. Baš se u prekratkom razdoblju dogodilo ovo dvoje pa se ne može kazati da je Pajač zaboravio svoj kriterij. Ostatak dvoboja je čak odsudio nekatastrofično, nakon što su uspostavljeni kriteriji.
Deseto zaključno je da smo jučer najhadučkiji potez vidjeli od Filipa Krovinovića. Koji je u bitnom trenutku, pred kraj poluvremena dok Hajduk pokušava izjednačiti, spremno priznao da nije korner nego da je lopta dodirnula njega posljednjeg. I dok mu u vrućem stanju glave odmah možete i rodbinu spominjati, kad se smirite shvatite da je to esencija ovog kluba. Da treba na pošteno. Da smo inače mogli platiti božićnice prije desetak godina i jučer Pukštas ne bi dobio žuti, a Varaždinci bi. Bravo za Krovinovića, ono je bilo kontra mraka i kontra sile.
P. S. Pa nećemo valjda i ovu godinu agoniju s ozljedama gledati već od starta. Sve razine politike koje obećavaju nešto da odmah sad, evo kad ovo pročitaju, puste sve drugo i izvole naći mjesta i načina za normalne terene za trening.
