Zamislite da ste Luka Vrbančić – lako ga je prepoznati, to je onaj riđodlaki zadnji vezni u Lokomotivi – i dakle, igrač ste Dinama na posudbi u gradskom rivalu te igrate kup utakmicu protiv Samobora. I sad, recimo, nešto vas stegne u križima u sudačkoj nadoknadi pa se malo protežete, obiđete pogledom tribinu, kadli tamo sjede Bruno Marić koji kontrolira suđenje ali – gle!? – i Danijel Tomačić koji kontrolira Marića i sve ostalo kao službeni delegat HNS-a … Tomačić?! Pa, čekaj: otkud sad tu on kao poslanik krovne nogometne obitelji?! Pa, smije li član uprave mog Dinama, onaj naš glavni menadžer koji me je poslao na privremeni rad u Lokomotivu nastupati kao HNS delegat?! – pita se mladić izvodeći skraćeni korner češkajući riđ podbradak.
Je li to doista upitao Luka Vrbančić, je li to pokušao povezati veznjak Lokosica?
Nije.
Nije on, ali ni itko drugi na to nije pomislio ni nakon puna dva mjeseca: nitko u hrvatskom nogometu nije našao ništa čudno u tome da u šesnaestini finala našeg najmasovnijeg nogometnog nadmetanja član uprave jednog kluba iz Prve lige, nadgleda kao nepristran arbitar utakmicu svog konkurenta kojega će eto možda izvući u sljedećem krugu nadmetanja za prestižno Rabuzinovo sunce?!
Bilo kako bilo, Dinamov direktor Tomačić se te sunčane srijede 11. rujna rukovao s kolegama direktorima Lokomotive i Samobora – valjda ih duhovit kakvog ga je majka rodila još malo zajebavajući jezičnom bravurom kako su “džabe dolazili” – pozdravio se s frendom Brunčijem, potom kako i priliči delegatu HNS-a, vrlo ozbiljno, čvrsta pogleda i sa sucima, a šef računovodstva u Savezu mu je prije nego što je sutradan stigao na posao u Maksimirsku isplatio tih parsto eura honorara. Pijući jutarnju kavu Tomačić je nastavio prebirati po kalendaru HNS-a ne bi li našao kakvo zgodno delegiranje za u sljedeću subotu jer u nedjelju – jebem te živote! – senilni Zajec baš eto inzistira da se dolazi na Dinamove utakmice jer kao ja sam tu stvarno štotigajaznam taj nekakav član Uprave kao da ne zna da ni ja ni on o ničemu ne odlučujemo …
I to je taj naš nogomet, to su Tomačić, Brunči, Zeko i potočić, to su HNS i Dinamo, to su svi oni ali ne one davne nema-niki-problema devedesetineke nego 2024. godine! Danas lopte imaju senzore, suvremeni face recognition sustavi prepoznaju da se navijač taj-i-taj u zadnjem redu između dva kola ošišao, a mi u hrvatskom najvažnijem sportu na utakmici šesnaestine Kupa ne možemo prepoznati drugog čovjeka najhrvatskijeg nogometnog kluba, koji je usto – kako se naglašava – i brižan hranitelj svih ostalih hrvatskih klubova?!
Ne možemo zapravo prepoznati sitnog žicara koji se sitnoposjednički smijulji uz dva-u-jedan gemištek u Hebrangovoj ulici u Samoboru delegiran od družbe Marijana Kustića … No, dobro, da tu dalje ne nagađamo oko izravnih motiva jer tko bi mu ga znao na planu osobne patologije o čemu je ovdje riječ: možda kleptomanija vulgaris, uznapredovala faza šibicarenja, možda nesretni Tomačić mora svaki dan doći doma s više novaca nego je otišao – te valjda natakari i rejbanke, preruši se, pa briše šoferšajbe na raskršćima na putu kući – svejedno je, priznat ćete, sve to ipak za svjetske doprvake malo previše, to da se ne zna tko se natječe a tko natjecanje nadzire.
Međutim, čitav problem hrvatskog nogometa i takozvane hrvatske sportske javnosti uopće je ovo smatrati nekakvom otklonjivom pogreškom. Prije će biti da je posrijedi doslovno proveden sustav #obitelji, usavršena verzija beščašća, da tako kažemo ostvarena “misao odbjegloga prije dešengenizacije”. Naime, ako Bjelica može zvati Dalića “ostavi mi Petka, šaljem ti Kulu” (u situaciji kad kukavelj po HNL-u svršava nad pretpozivom pretpoziva), ako u Repki od onih s hrvatskim papirima iz Dinamovog okruženja jedino još nisu nastupili Bandićev Šarko i Nives Celzijus, pa u čemu je problem, majka mu stara, da se člana uprave GNK pošalje kao Delegata na utakmicu kad već čovjek eto ima slobodno popodne? Trebali bi biti ponosni i domaćini i gosti! Uostalom: sama riječ delegat, označava poslanika, pouzdanu osobu, svakako nekoga našega a ne njihovoga, a ako u nečije poslanje HNS ne treba sumnjati to su onda ljudi iz Maksimirske šume.
Šalu nastranu, morali bi svi skupa napokon otići i korak dalje pa prekinuti vjerovati u desetljetnu zabludu kako se uopće tu radi o nogometu? Jedino kod nas u nazivu Hrvatski nogometni savez ovo srednje je zapravo nepotrebno i nogomet je tu – za Dinamo i HNS – samo početak razvoja kao što su to za Pabla Escobara bile one dvije stabljike marihuane u medelinskom predgrađu.
Suđenje u Osijeku – koje izgleda zanima samo povjesničare jer već je proglašeno prošlošću – zorno pokazuje da je izgrađen sustav kojemu je svejedno čime se on u praksi bavi: bešavnim cijevima, izvozom trupaca, artičoka ili nogometaša potpuno mu ga je isto. Da parafraziramo onu oko prvog milijuna: nitko te na kraju ne pita za prvih 20 titula. Probili su se na – kako se to u ekonomiji nekoć govorilo – zahtjevno zapadno tržište – devizni priliv je takav da je moguće korumpirati još tih par portalčića, tu nekakvu hrvatsku javnost, pa sad više nikome nije u interesu postaviti jedno jedino jednostavno pitanje: kako to da je vodećim ljudima najuspješnijeg nogometnog kluba na Balkanu toliko dosadno da hodaju okolo po ledinama u svojstvu nekakvih delegata?
Odgovor bi bio lak: zato što je sustav doveden do savršenstva, jer je valjda zadnja osoba koja je znala tablicu množenja u Maksimirskoj 128 bila računovotkinja Juraić, poznatija kao Punica Zlatne Lopte, a otkako se prešlo na Eronet roaming model upravljanja tj. nakon Mamićevog izmještanja na pričuvni položaj, menadžment je prepušten notornim bezveznjacima koji evo naizgled jedva sastavljaju kraj s krajem do prvoga pa incognito delegatišu naokolo po prigradskim pašnjacima. Klub iz Maksimirske su, naime, nakon zbjega menadžmenta, najprije vodili – kako huntama i pristaje – preživjeli s najvišim činovima – tajnice i policajci – a sad nadiru neutjecajnici općeg tipa, ništkorist frajeri da kažemo na lokalnom dijalektu. Na vrhu figurira ishlapjeli grčki umirovljenik koji se šesti put vratio u Dinamo – navodno po prvi put bez Mamićevog potpisa na putnom nalogu – vratio se obnovljen, reinkarniran, opetovane nevinosti, zašivenog međunožja poput kakve nesretnice u talibanskim šerijatima.
I stoga čovjek, drug i menadžer, Član Uprave Tomačić mora dati sebi malo oduška naći nešto još razbibrižnije od vođenja GNK Dinama baš poput onog lika koji profesionalno testira dormeo madrace spavajući na njima od 9-17 u tvornici pa doma ne nalazi način da se odmori. “Delegat”, “izaslanik” u situaciji gdje su svi izaslani, pa to je za Tomačića jedino rješenje, jedina moguća relaksacija nakon posla. Zamislite: tamo gdje su svi naši delegiralo njega, tamo gdje također postoji tako nešto besmisleno kao “kontrolor suđenja”, u situaciji kad čini se nijedan sudac ne može pogriješiti – pa ih moraš zvati pred kraj prvenstva da prestanu krasti jer bježiš 15 bodova – pa, zar to sve skupa nije najlakši posao na svijetu?! Delegiranje u hrvatskom nogometu je nešto poput team buildinga za Dinamove dokone menadžere. Šesnaestina kupa? Ništa do jedan lijep izlet u Samobor, nešto poput – ću-ću – odlaska cugom na piknik Šafranekovih u Tko pjeva zlo ne misli, zar nije tako, Perice?
Da zaključimo ovu malu anatomiju dokolice samoupravljivog čudovišta iz Maksimira: jednog člana uprave Dinamo je preko medija slao u Koprivnicu da preuzme upravljanje Slaven Belupom, drugi evo pomalo gubi orijentaciju i tu u nas, valja priznati, doista fluidnu granicu između Kluba i Saveza pa treba kršćanski milosrdno pomoći tim ljudima dok stvari s našom nogometnom organizacijom napokon pomalo ne dođu do kraja.
A koji je kraj? Pa, ako mene pitate, valja nam pratiti najavljeno prerastanje nekolicine HNL prvoligaša u dionička društva: što biste vi napravili s milijunima koji kapaju od UEFA-e u situaciji kad su klubovi jeftiniji od najboljih igrača u njima? Zašto bi kupovali konja kad mogu ergelu?
Sve će to, taj proces vlasničkog restrukturiranja, uostalom, ništa ne brinite, pozorno pratiti HNS i naša sportska javnost kojoj je trebalo dva mjeseca da u Samoboru primjeti člana Uprave Dinama – delegata Tomačića.
Kleme Poduje
