Gotovo svakog dana u nekom od medija pročitamo kako je neki poznati Hrvat zgrožen cijenom nečega na moru, nekad u Istri, ali češće u Dalmaciji.
Prvo, daleko im ta Dalmacija, pa još ako odluče na otok, ništa njima nije jasno zašto taj trajekt toliko košta, a onda im još i kava bude 15 kuna na trajektu, a komad hamburgera na nekoj plaži osamdeset ili sto kuna.
I onda krene stupidni članak koji zapravo samo prenosi Facebook status te poznate Hrvatice ii Hrvata, za koje ja, kao natprosječno informirani Hrvat moram upotrijebiti Google za saznati o kome je zapravo riječ, ali to je već druga priča.
A onda, nažalost, možemo pročitati i komentare prosječnog Hrvata ispod tog stupidnog članka. Pa jedan piše kako bi Dalmatinci i vlastitu mater prodali, druga se žali kako je more ispod apartmana bilo pretoplo, žalo prekrupno, a čak su se i neki lokalci došli kupati na njihovu plažu.
Uglavnom se sve svodi na skupoću, a ja moram priznati da sam se često doista zamislio nad svim tim.
Kako me moji gušti ovih dana vode u Varaždin, već tjednima pokušavam spojiti ugodno s korisnim, pa negdje na kontinentu pronaći smještaj koji bi bio primjeren za ljetno doba, nešto s bazenom ili barem pristupom nekom jezeru ili rijeci u kojoj se može kupati.
Računao sam, kako su svi otišli na more, možda i u Grčku ili Crnu Goru, jer Hrvatska je preskupa, valjda ću naći nešto dostupno prosječnom Hrvatu tamo na kontinentu.
I onda šok.
Dvokrevetna soba u nekom smještaju s bazenom, a taj bazen je najčešće malo veća kada – prosječno 200 eura noć. Bez doručka.
S doručkom desetak ili petnaest eura po glavi više.
O onim fensi toplicama ne može prosječni Hrvat, da ne kažem Dalmatinac – ni sanjati, tu tek cijene lete u nebo.
Išao sam istraživati dalje, jer računam da prosječni Hrvat živi u Zagrebu. Pa sam išao vidjeti malo cijene hrane i kave. I ima tu svega. Cheesburger, vidi vraga, košta u kunu jednako kao u Splitu. Komad mesa kakvog ja volim, opet jednako, ili često čak i skuplje nego u Splitu.
Kava? Baš kao i u Splitu – ako ćete sjedit na Trgu, platit ćete jednako ili čak i skuplje nego na splitskoj rivi, a malo dalje u nekom kvartovskom bircu, alias kafiću – u kunu kao i u Splitu. A skuplje nego u većini manjih mjesta u Dalmaciji, osim ako nećete na neku izoliranu plažu ili nasred rive.
Čemu uopće ovaj članak? Pa zapravo zato da pokažemo još jednom kako medijski narativ kakav prevladava teži senzacionalizmu i sijanju neke latentne mržnje, koja onda buja na društvenim mrežama.
A stvar je samo u tome da je prosječni Hrvat, a samim time i Dalmatinac – siromašan.
A siromaštvo je fantastično područje za sijanje mržnje, kojoj treba stati na kraj.
Jer koliko god stoji činjenica da si prosječan Hrvat ne može priuštiti ljetovanje na moru, stoji i činjenica da si prosječan Dalmatinac ne može priuštiti ljetovanje na kopnu. A ni na moru, kad smo već kod toga.
Znam da normalan Hrvat to zna i sam, ali nije zgorega ponavljati.
A i kad bi mi palo na pamet odletjeti negdje dalje, pa bih možda morao preko zagrebačkog aerodroma, sjetim se da sam jednom tamo platio kavu tridesetak kuna i odmah mi nije ni do čega.
Odmah mi ona Snjeguljica od osamnaest kuna bude manji problem. Na koncu, sam sam kriv što je nisam kupio u dućanu, kao svaki normalan Bračanin.
