Često se čuje iz mase kako novinari sami ne čiste pred svojim vratima. Nije to baš istina, ima hrpa marljivih ljudi koji što kroz javne nastupe, što kroz sindikat i cehovsku udrugu pokušavaju promijeniti nešto. Ne ide to lako, novci su na nekom drugom mjestu, a novci sve uobličuju u ovom društvu. Ne pomažu ni prosječni čitatelji, koji stvaraju novac tamo gdje ima sisa, guzica i krvi.
No, s ovim sam počeo kako bih istaknuo da sam se stvarno trudio promijeniti nešto i da opišem što sam sve morao slušati, odnosno koliko su oni koji drmaju novinarstvom zapravo needucirani, a istovremeno uvjereni u svoje znanje. Bijah tako jednom i dio sindikalnog povjerenstva u svojoj tadašnjoj firmi. Dobar dnevnik, ozbiljne teme obrađivane u to doba, ali prihod pada, jer internet ždere. Završimo mi tako na sastanku s upravom, koja želi taj pad prihoda kompenzirati na najpopularniji hrvatski način, rezanjem plaća. Jer, kako drukčije?
Stojimo mi tako na sastanku s upravom i vlasnikom, sve lokalni fićfirići uživljeni u svoju ulogu. U jednom trenutku predstavnik cehovske udruge u novinama krene s pričom kako je sve ovo neozbiljno, da nas internet gazi, a da medij nema nikakvu strategiju ili bar taktiku kako se uključiti na tu nišu, kako s tim novim komunikacijskim kanalom, kako zarađivati. I tu se uključi gazda, spremno uletjevši kako to nitko ne zna, “evo ni New York Times nije našao načina“.
Takav stav gazde nije bio za začuditi, on je mrtav hladan na prvom dolasku u poduzeće kazao kako internet još pet godina neće ozbiljno doći u Hrvatsku. Bila je 2012. godina, portali su već bili nadmašili čitanošću klasične medije, a recimo redakcija 24 sata je imala 20-tak osoba samo u redakciji portala novina. No, s New York Timesom se bio prešao, jer je baš tri dana prije ovog sastanka izašao podatak kako NY Times po prvi put ima veću zaradu od interneta nego od tiskanog izdanja. Jasno da sam to onda morao napomenuti gazdi, pokazati mu da je u krivu.
I tad se svojom izjavom u raspravu uključi i direktor.
“Ali to je online, a ne internet.“
Moram kazati da me nakon toga začepio. Ni riječ više nisam pisnuo. Em od šoka da direktor jednih novina to izjavi, em od činjenice da mi stvarno nije bilo niti u natruhama jasno što on zapravo misli i želi kazati.
Jedna stvar je bila jasna, neke budućnosti tu nema, šefovi i vlasnici ne shvaćaju moderno novinarstvo, a bogme nekim odlukama su pokazali da ne znaju niti staro. Firma danas ima prodaju koja je djelić iz tog doba, internet zaradu nisu posebno oplemenili, a ja sam pobjegao 2018. godine kad se još moglo izvući kakva otpremnina. Te i godinu poslije je većina novinara otišla i nekad dobra novina postala je tek ruinom.
I nemojte se zavaravati, ovo jeste ekstreman primjer, ali nije bio izoliran. Kriza novinarstva u Hrvatskoj počela je tamo sredinom prvog desetljeća ovog stoljeća, a nije to bila kriza novinara, nego vlasnika i izdavača. Koji su, doduše, većinu iole respektabilnih novinara otjerali iz redakcija. Tek neki od nas poput kakvih Mohikanaca i dalje nešto pokušavamo, jer zapravo negdje u dubini, mi taj posao i poziv zapravo volimo i poštujemo. Svim lošim trendovima unatoč.
