Nije baš bila za očekivati pretpostavka da ćemo ikada pisati zanimljivosti o juniorskim dvobojima, ali eto, mora se i to odraditi. Jer bilo bi nepravedno ne napisati kako su mladići Hajduka došli korak do vrha, ostala im je samo utakmica s AZ-om u finalu.
Prva zanimljivost je da je Hajduk Milana svladao na talijanski način. Čvrsto u obrani, agresivno u polju i kažnjavaš protivničke pogreške. Točno onako kako su Talijani u doba svoje najveće snage devedesetih rješavali bitne utakmice. Tri udaraca u okvir tri gola. S tim da se trener Marijan Budimir odlučio za jednu neobičnu taktiku. Igrao je 5-4-1 formaciju, ali u srednjem bloku. To je inače formacija koja se koristi za bunkere, ali se onda igra skroz defanzivno, parkira se autobus, što bi se reklo. Hajduk je pak Milana dočekivao već na polovici terena. Nastajala je zbog ove taktike rupa u međuprostoru na 25 metara od gola, ali čini se kako je zaključak bio kako Milanezi nisu opasni s distance. I stvarno nisu bili. A ovako se taktički zatvorio šesnaesterac (Talijani su ozbiljno prijetili samo nakon prekida).
Druga stvar je taj neki red i smisao kojeg igra juniora ima. Iako je Milan držao loptu više, svakom gledatelju bilo je jasno kako je to taktička odluka, kojom se i otvorilo više prostora za kontraudare. Nakon kojeg je i pao prvi gol. A naviknuti na drame s ovim klubom u seniorskom nogometu, ponekad je bilo i hiperventiliranja kad bi krenuli izlaziti iz presinga mirno kao da je to šetnja po Rivi. No, ovi momci znaju što mogu, znaju kad je vrijeme i za nabiti loptu ako treba, a imaju mirnoću prekaljenih veterana.
Treća točka koju želimo istaknuti se tiče dvojice igrača. Rokas Pukstas je nadrastao juniorski rang, odavno je to jasno u njegovim izvedbama za seniore. Ali svejedno je nadrealno kako se na trenutke poigravao s Talijanima. A onda je još nevjerojatnije kako je odigrao obaveznu igru kad ga je Budimir s desnog veznog prebacio na lijevog. Jer je bilo jasno da Vrcić i Hrgović gube fizički protiv Milaneza na toj strani. Stigao je potom Hajdukov Terminator i fizički omjer se u najmanju ruku izjednačio. Pokazao je na kraju i kakav je skakač…
Drugi igrač za spomenuti je Roko Brajković. Koji je prvo poluvrijeme odigrao jako loše, s izuzetnom one kontre na kraju. Koja ga je očigledno razbudila, na poluvremenu se dodatno napunio samopouzdanjem i u drugom dijelu je miksao protivnike kao na terminu. Znak mentalne snage, onog čime ovaj juniorski sastav odiše. I nepravedno je što ne spominjemo i druge igrače, za svakog od njih bi se imalo nešto za napisati, ali eto, moramo nešto istaknuti.
Iako bi se to dosta dalo reći o Vrcićevoj golgeterskoj formi, Hrgovićevom presingu u posljednjih 15 minuta utakmice, fizičkoj igri Antunovića, Skokinoj borbenosti zbog koje se protivnik mora uznojiti za svaki balun, Kaveljevoj multipraktničnosti zbog koje protivnički treneri ne znaju u kojoj formaciji Hajduk izlazi, seniorskoj čvrstoći Jurić-Petrašila i Vuškovića, obranama Buljana koje su na kraju ključne bile (da ono nije odbio u gredu, mnogo teže bi bilo igrati drugi dio i stizati prednost Talijana).
Četvrta zanimljivost je vjerojatno ona ključna. Snimka izlaska na teren i one riječi “oni su goli kurac, dobit ćemo ih kao i sve do sada“. Nikakva poniznost koju pola hrvatskih trenera ponavlja kao mantru koju se polaže na prvoj godini trenerske akademije i koja kao da je postala sportska filozofija na ovim prostorima. Ne, gospodo, ovi juniori nisu ponizni. Ne izlaze protiv velikog Milana na teren skrušeno, nego im idu nabiti rogove, sažvakati ih i ispljunuti. Jer znaju da mogu, vjeruju u sebe. Upamtili su to i navijači Borussije, kojima su onako malo i bezobrazno pokazivali uši tokom penala u četvrtfinalu. Ovi momci poniznost ostavljaju drugima, oni su hajduci.
P. S. Mogla je zanimljivost jedna biti i o navijačima, ali to više nema potrebe. To je sad već normalna stvar kad je Hajduk u pitanju. A ponedjeljak će biti još i luđi, znam za mnoge dogovore koji su pali sinoć, Švicarsku očekuje drugi val invazije.
