Oni koji ne razumiju će se vjerojatno rugati i spominjati kako navijači Hajduka prate juniore jer im prva momčad u Evropi ne može priuštiti ništa, ali samo djelomično su u pravu.
Naime, gladni smo Evrope, baš gladni.
Ali podcijenjivati ludost navijača Hajduka u bilo kojem momentu je pokazatelj ozbiljne površnosti. Onaj tko ne zna da se u Splitu može dogoditi atmosfera dostojna južnoameričkih derbija čak i na lokalnim partijama balota, onaj tko nije doživio kad Poljud gori na nekoj utakmici na kojoj je ukupno pet tisuća ljudi, samo takav netko se može rugati s činjenicom da je za gostujuću tribinu u Dortmundu prvog dana prodano tri tisuće ulaznica.
Sinoć kad smo stigli na splitski aerodrom, pozdravili smo se s hrpom ljudi koji su tu bili o istom poslu.
A ostala su tri odlazna leta. Jedan za Düsseldorf, na koji smo došli, a kojim su putovali i juniori Hajduka sa stožerom i pratnjom, i na kojem je bilo pedesetak navijača.
I dok smo to i očekivali, ekipe koje su čekale let za Amsterdam, koji je debelo kasnio, su nas ipak iznenadile, ali pojasnili su da je to odlična opcija, vlak vozi samo par sati do Dortmunda, a priča se da je taj Amsterdam zabavan grad.
A kako se našalio jedan – i red je udrit kartelu na mistu zadnjeg četvrtfinala.
Bilo je i ljudi koji su čekali avion za Zagreb gdje su odlučili prespavati pa danas dalje prema sjeverozapadu Njemačke nekim jeftinijim letovima.
Uglavnom, aerodrom pun navijača, a do utakmice još dva dana.
Javljamo se prijateljima u Njemačkoj, gori sve gori. Ispipavamo situaciju, odakle sve dolaze i sa žaljenjem dolazimo do saznanja da nas je stvarno previše otišlo van. Opet.
Jer nije više riječ o onim gastarbajterima koji su otišli trbuhom za kruhom prije 50-ak godina, nego o momcima koji su tamo stigli u zadnjih pet.
Kaže mi jedan od njih, kad ozbiljno izrazim sumnju da će nas biti toliko – pa šta ti je, evo u gradu di ja radim nas je dvadeset samo sa Sućidra.
I uhvati me tuga, baš velika tuga.
Jer sletjeli smo u tu hladnu Njemačku, hladne stjuardese njemačke niskotarifne aviokompanije su prijetile policijom ako se ne prestane pjevati, i ta hladnoća nam je baš nekako okovala srce.
Da se razumijemo, čim smo s aerodroma u Dusseldorfu krenuli prema svojem odredištu smo shvatili zašto se odlazi baš u Njemačku, jer tih tridesetak kilometara koliko smo imali do Oberhausena u kojem spavamo zbog svojih bračkih korijena prošli smo nikad lakše, to kako su vlakovi organizirani i koliko često voze je kulturološki šok.
A da, spavanje je u Oberhausenu, jer rezervaciju se napravilo na vrijeme, a da se uštedi dvadesetak eura, uzela se jeftinija opcija bez mogućnosti otkaza.
Ali dobro, vlakovi stvarno voze često, brzo i jeftino.
