U životu sam bio na puno koncerata, a koliko se sjećam, samo u dva navrata sam otišao sam, prvi put kao novopečeni tinejdžer, tamo negdje osamdesetsedme ili osme sam se zaputio u Kino Bačvice, gdje je prvi put dolazio Psihomodo, ali već na ulazu sam sreo Gogija, imenjaka iz ulice koji je bio jedan od valjda nas petorice u kvartu nakačenih na punk.
Drugi put se dogodilo prije desetak godina, kad sam u splitskom Spaladiumu išao poslušati Brkove, da bih se oduševio Dubiozom, koju do tad nisam nešto posebno doživljavao. Tad sam shvatio da čovjeku ne treba puno osim dobre glazbe i nešto piva da bi se dobro zabavio i sam.
U Zagrebu sam se obreo jednim sasvim drugim poslom ovih dana, a kako sam smješten otprilike 600 metara zračne linije od Arene Zagreb naletio sam na plakat sinoćnjeg koncerta jučer ujutro. Prošetao do Arene, ulaznica je bilo za kupiti i neposredno pred koncert, što me jednako oduševilo i razočaralo.
Osobno sam bio oduševljen, jer eto, po treći put u životu ću uživo slušati jednog od najdražih mi muzičara općenito, ali nisam se mogao oteti dojmu da je ova zemlja ipak nazadovala, jer kad sam promislio tko sve rasproda te puste arene…
Ulazak u dvoranu me je uhvatio nespremna, zaboravio sam sakriti upaljač, pa ostao bez istog na ulazu, ali na prvu mi se ionako učinilo da će Zagrepčani stvarno držati do zabrane pušenja, pa sam se spremio na apstinenciju do konca koncerta.
Sting je točno u predviđeno vrijeme izašao na binu, pozdravio okupljene i najavio Giordanu Angi, kantautoricu iz Rima, koja je bila taman po mjeri za zagrijavanje. Nešto prije devet sati, Gordon Sumner je krenuo s koncertom, a u Zagrebu je bila premijera njegove nove koncertne postave – sam Sting na basu i ostalim tamburama, gitarist Dominic Miller i bubnjar Chris Maas čine Power trio.
I doista je moćna ta postava, taj ogoljeni rock zvuk s elementima svega i svačega (a najviše koketiranja s jazzom) može biti – a u ovom slučaju i jest jači od pustih falših produkcija s hrpom muzičara na bini. A razlika je na koncu – u glazbi.

Nakon uvodnih standarda, Sting se zaustavio i objasnio kako uvijek zna kako početi koncert, te kako ga završiti, ali da vječno ima problem s onim između i uvijek se muči kako složiti set listu. Pa je u šeširu imao papiriće s naslovima pjesmama koje su onda Miller, Mass i on sam izvlačili kao u Nyonu.
Da, spomenuo sam onu apstinenciju od duhanskih proizvoda? Djevojka ispred mene je zapalila, još neki su držali cigarete, pa sam djevojku zamolio za upaljač, rekavši da ga je meni otelo na ulazu, a ona mi je lijepo objasnila da se to mora uvijek sakriti. Luce iz Šibenika mi je održala to kratko predavanje, a u tom trenutku je iza mene jedan Maro, kojeg sam prepoznao s nekih drugačijih okupljanja samo doviknuo – prošverca baklju na Kantridu, a ne zna upaljač na koncert.
Dobio sam svoje, uglavnom.
Tu sam negdje već počeo opet razmišljati o tome kako smo mi na jugu udaljeni od svake normalne zabave, jer eto, nama je Arena u stečaju, a zadnji veliki koncert koji smo imali je valjda bio negdje kad je Hajduk bio prvak… I djevojka iz Šibenika, jedan tip iz Konavala i opskurni novinar iz Splita jednostavno moraju potegnuti minimalno do Zagreba za ovako nešto.
A da smo i mi na Trafici potpuno odvojeni od te normalnosti je pokazao slučaj kad sam poslao poruku uredniku i obavijestio ga kratko da ću ja sutra napisati Stinga, a on na to odgovorio: “Šta je s njim, nije valjda umra?”
Srećom, imamo one koji nas dricaju, pa je taman kad je stup čaša u mojoj ruci polako počeo nalikovat na one kule koje slažu klinci koji kupe čaše za naknadu po Poljudu, Najbolja Od Svih Žena, u tom trenutku 400 kilometara južno od mene poslala poruku “koliko si popio?”
Da, u tom trenutku je Power trio svirao “Every breath You take”.
Nakon standardnih sat i još tri četvrtine sata, koncert je bio gotov, a Maro je opet doviknuo nešto. “Duže ovaj čini one stvari nego šta svira, sve mi se para…”, reče Maro i zaključi večer.