Situacija na Bliskom istoku je došla do takvog razvoja da američki predsjednik Joe Biden gotovo pa otvoreno ucjenjuje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da prihvati plan primirja u oblasti Gaze. Situacija je to koja se desetljećima ne pamti, da Sjedinjene Države svoj poseban odnos s Izraelom koriste za potrebe ucjene. Jer je i Bidenu već puna kapa zbivanja u Gazi, koja se sve teže mogu nazvati ratom, kad se sad već radi o najobičnijem mrcvarenju civilnog stanovništva.
A krajnje je upitno hoće li izraelski premijer pristati na ikakav oblik primirja, iako redovno pazi da na vanjskopolitičkoj sceni ne isključi takvu mogućnost. Istovremeno, nejgova desničarska Vlada je tako strukturirana da bi vrlo vjerojatno izgubila potporu većine ukoliko se pristane na neko mirovno rješenje. Jer Netanyahua na vlasti održavaju izraelski jastrebovi. Bilo kakav odlazak na izbore sada bio bi politički kraj za sadašnjeg premijera. Pozicija mu je i prije izbijanja sukoba bila dosta uzdrmana, prije svega zbog sumnji u korpciju. U međuvremenu ga samo ratna zbivanja održavaju bez potrebe da objasni kako je bilo moguće da Hamas 7. listopada prošle godine provali u Izrael bez da tajne službe to znaju te da vojska i policija prvi dan reagiraju u najmanju ruku šlampavo. Netanyahuu je tako politički najoportunije održavati ratno stanje, koje ga lišava osobnih političkih problema.
Zanimljivo je kako samo još jednom akteru stvarno odgovaraju ratna zbivanja na području Gaze. A to je Hamas, koji ima benefite od toga da se održava ovakvo stanje ratnog mrcvarenja. Jer ono radikalizira stanovništvo, prikazuje Izrael u lošem svjetlu te na kraju i njima omogućuje logističku podršku država nesklonih službenom Tel Avivu. Dojam je da se taj popis država ponešto proširio u posljednje vrijeme, jer se kod Hamasa zna pronaći i oružje koje nije samo iz Irana. Ova teroristička organizacija odgovorna za krvavi napad 7. listopada također nastoji u međunarodnoj komunikacije ne isključiti primirje, no u stvarnosti nije spremna prihvatiti ikakav oblik prestanka ratnog sukoba koji bi zasmetao njihovoj misiji. A manje-više svako primirje bi im štetilo.
I tako, dok čitav svijet se grozi slika iz okolice Gaze, Hamas i Netanyahu održavaju sukobe zbog svojih benefita. Te je teško dokučiti kad bi se to moglo promijeniti. A stvarno je malo čimbenika na svijetu koji ne bi željeli kraj ove ljudske i humanitarne katastrofe. Čak i sunitski blok arapskih država predvođenih Saudijskom Arabijom je za to da se zaustavi rat. Nije neka velika tajna, Izrael im je bio postao gotovo pa tihi saveznik u suzbijanju iranskog utjecaja u tom dijelu svijeta. Podjela sunita i šiita je duboka još od vremena Muhamedove smrti, kad je njegova udovica Ajša otišla u jednu stranu vjere (sunitsku), a njegov zet, rođak i vojni pobočnik Ali na drugu (šiiti). Ta je razlika tolika da su sunitske države bile spremne hladiti desetljećima zategnute odnose s Izraelom kako bi zaustavili jačanje utjecaja Irana, jedine velike šiitske države.
Rat ne odgovara niti Bidenu, i to ni na unutarnjem ni na vanjskopolitičkom planu. Sukobi u Gazi prijete da će imati veliki utjecaj na američke izbore koji će biti u studenom, a istovremeno nastavak humanitarnog pakla i neodobravanje Izraela da Americi omogući jaču humanitarnu misiju ozbiljno nagriza reputaciju Sjedinjenih Država, i to od nekad vjernog saveznika i partnera.
Čak i ekonomski ovaj rat ne paše mnogima, prije svega Europi i Kini, koji s uključivanjem Huta u sukob i njihovim povremenim raketiranjima po Crvenom moru gube ogromne količine novca. Put oko Afrike ipak je mnogo duži i skuplji nego onaj kroz Sueski kanal. Uz bujajuću humanitarnu katastrofu jasno je da Europa pokušava odraditi politički pritisak na Izrael. No, ako Amerikanci ne mogu utjecati trenutačno na Netanyahua, jako je tanka mogućnost da će i europa nešto uspjeti napraviti.
A dok traje ta napeta šahovska partija pritisaka i molbi prema Izraelu, u području Gaze gine na desetke tisuća uglavnom civila.
